Page 59 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Vratio sam se tmuran.
Mala zena je otvorila kapiju, i tobozc sakrivajuci lice jasmakom, uputila me u bascu, tamo su,
veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hocu, a mogu i da sacekam ovdje
a ona ce javiti Hasanu, i reci ce mi sta kaze, ako bude ista kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a zena je zatvorila kapiju i otisla u kucu.

U velikoj basci iza kuce, na slobodnom travnom prostoru okruzenom sljivikom, dva
Hasanova momka hvatala su mladog zdrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrasnje
strane, i mirno gledao, cuteci, ili ih podsticuci kratkim uzvicima i psovkama.

Nisam usao u to travno boriliste, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg
konja.

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snazan, i mlaði, visok i vitak.
Bilo je cudno sto ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakse, i cudno je sto je Hasan cutao,
pustajuci ih da se muce.

Zdrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, zilavih nogu i tankih clanaka, stajao je nasred basce,
naljucen, rasirenih ruzicastih nozdrva, izdreljenih bionjaca, trepereci u lakim drhtajima sto su
mu nabirali cvrstu kozu kao sitni talasi.

Stariji momak, uvucene glave u siroka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne
pokusavajuci da ga umiri glasom ili pokretom, pristajuci da budu neprijatelji, i iznenada
skocio, nastojeci da se docepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno
miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali covjek kao da je to ocekivao,
izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativsi se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenaðen, a
onda poceo da ga vuce, nastojeci da se oslobodi, ali je zagrljaj cvrst, i jake ruke ne pustaju
vitki vrat. Izgledalo je da ce ga savladati, licilo je na cudu kako ljudska snaga moze da ukroti
ovaj cvor napetih misica, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogucnosti
da se razdvoje, kao da ne znaju sta treba dalje da cine. A onda je zivotinja iznenadnim trzajem
odbacila covjeka daleko od sebe.

To se desilo i mlaðem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokusavajuci da ga prevari
otvorenim dlanom, cak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smijesak, ali kad je
dosao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.

Hasan je dobacio ruznu rijec, mlaði se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.

- Ti si mrcina - rekao mu je Hasan.

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu vazno da konja
uhvate, iako je kovac cekao s ove strane ograde, kao i ja, vec da vidi kako pokusavaju i ne
uspijevaju, i ne pomaze im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me vise zacudilo sto je
neuobicajeno ozbiljan, cak i tmuran, nezadovoljan necim, ali ne vjerujem da je zbog
nespretnosti momaka. Cudno je i sto je pustao da sve ovo suvise dugo traje, licilo je na
nepotrebnu surovost, koja je meðu njima mozda obicna, ali je meni izgledala bez ikakve
svrhe. A to ponasanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao
sto sam zamisljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad