Page 58 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

- Ne tice te se.

- Ides li u mekteb?

- Ne idem vise. Juce me hodza istukao.

- Za tvoje dobro te istukao.

- Onda bih to dobro mogao da dijelim i sakom i kapom. A hodza ga dijeli po nasim
straznjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidzan.

- Ne govori ruzne rijeci.

- Zar je patlidzan ruzna rijec?

- Veliki si ðavo.

- Ne govori ruzne rijeci, efendija.

- Jesi li juce tako slobodno govorio?

- Do juce sam bio hodzin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!

- Sta ti kaze otac?

- Kaze: alim svakako neces postati. A orati mozes i s elifom i bez elifa, zemlja te ceka,
necemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.

- Hoces li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Ucices skolu, postaces alim.

Rekao sam to i onom nekadasnjem djecaku, sad je u tekiji, dervis. Ali ovaj je drukciji.
Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mrznja. Gledao me trenutak mrko, u
bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.

- Eno oca - rekao je prijeteci. - Ore. Hajde, poði da mu to kazes, ako smijes.

Mozda bi zaista udario. Ili bi placuci pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog
djecaka.

- Necu - rekao sam pomirljivo. - Niko te ne moze natjerati. A mozda je i bolje da ostanes
ovdje.

Stajao je zbunjen, ali nije ispustao kamen iz ruke.

Posao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i
moje ponude, uplasen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji,
bacio je kamen daleko u zito i potrcao prema ocu.