Page 57 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 57
umiru tako lako. I nisu ni sitne.
Noc je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smijesan sam sebi zbog uzbuðenja koje nisam mogao
da objasnim. A nisam zelio da ga se lisim.
6
Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi.
Isao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo vocke, licem uz grozd
cvjetova, listica, casica, lepeza, hiljade zivih cuda spremnih na oplodnju, osjecao sam opojnu
slast od tog bujanja, od hucanja sokova kroz bezbroj nevidljivih zilica, i opet sam zelio, kao i
sinoc, da uklopim obje ruke u granje, da me protoci bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i
venem. I bas to ponavljanje cudne zelje uvjeravalo me o tezini muke koju nosim.
Iz sume je zvonko odjekivala sjekira, u odreðenim razmacima, u kojima je bio zamah necijih
snaznih ruku, i kratka tisina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira ostra, dugog
sjeciva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodiruci do srcike. I kukavica se cula, sa
svojom dvosloznom tugovankom, pecalno ravnodusnom, kao sudbina, i neciji zov, zenski,
vedar, prodoran, nerazumljiv, zena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim
je, okrecem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa
u tisini proljetnog jutra, u prostranstvu tuðeg svijeta. Zatvorio sam oci, sladak miris peluda je
u meni, i slusao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam dozivio neobican trenutak zaborava.
Nije to bilo sjecanje, vec prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, nista od mene
sadasnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjecaj zivljenja, uzdrhtala
sazivjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je oceva, to njegove jake ruke zamahuju u
sumi iznad kuce. I kukavicin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa
istog mjesta. Znam i djevojku, sesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog
vremena, kao da su vijekovi prosli, a nista zaboravio nisam, sicusne zlatne malje oko
nasmijanih usana, stas za obruc dviju saka, miris na miloduh, neiscilio kroz duge godine.
Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se
vratim.
Iz te zacaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naisao je
djecak, kidao je cvijece i bacao iznad glave, grudama tvrdog cacka gaðao ptice, izvikivao
nerazumljive rijeci, svoje, veseo i bezbrizan, kao mace. Ugledavsi me, umirio se i posao u
stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.
Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog
djecaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih uporeðujem. A eto, sjetio sam se.
Mozda zato sto je dan bio odreðen za sjecanje, ili sto sam i onda bio na zivotnom raskrscu,
kao i sad, ili sto su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i sto su i
jedan i drugi prosli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam djecaka, oci
su mu kao kudeljin cvijet, isto sto i onog nekadasnjeg, pitanje je staro i zvoni tuzno, ali on to
ne zna.
Srecom, razgovor izmeðu nas je bio sasvim drugaciji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi
olaksice, bez druge potrebe, kao sto se umorni putnik zaustavi pored svjeze vode.
- Ciji si, mali?
