Page 56 - Meša Selimović - Derviš i smrt

dozivio da jedan covjek pokaze svoju skrivenu stranu, koju niko prije mene nije vidio. Ne
znam da li se tek radao ili otkrivao, svlaceci zmijsku kosuljicu, ne znam ni sta je pokazao, a
ubijeðen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmisljao sam i o tome da je moje vlastito
uzbuðenje u stanju da preobrazi svaku rijec, svaki pokret, svaki dozivljaj, ali je sjecanje
ostalo.

Tada je on ustao, uspjesno je razvezao uzlove nelagodnosti meðu nama, nasao je pravu rijec
koja lijepo i dugo zvoni, i mogao je da ode. Malopreðasnje bezrazlozno uzbuðenje me nije
vise drzalo, zamijenila ga je ruzna namjera, cudnija zato sto se rodila neposredno poslije
odusevljenja, nego sto se javila.

Na polasku izvadio je iz dzepa neki zavezljaj i stavio na klupu. - Za tebe - rekao je.

I otisao.

Ispratio sam ga do kapije. A kad je zasao za cosak, posao sam za njim. Koracao sam tiho,
blizu zidova i taraba, spreman da zastanem ako se okrene, mislice da sam sjenka. Gubi se u
tami sokacica, pratim ga po udaru koraka, moji se ne cuju, mekani su i skriveni, nikad ranije
nisam tako hodao, ponovo pronalazim plavi mintan i visoku priliku na raskrscima obasjanim
mjesecinom, i slijedim ga, uokrug, cini mi se, a onda razocaran vidim kako se to varljivo
kruzenje suzava, prema poznatom mjestu. Zastao sam kod dzamije, on je kucnuo halkom na
vratima svoga dvorista i neko je otvorio, kao da ga je cekao iza kapije. Da je usao u neku tuðu
kucu, vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio. Ovako nisam znao nista.

Vratio sam se u tekiju, umoran od necega sto nije zamor tijela.

Na klupi je lezao Hasanov poklon: Abul Faradzova "Knjiga prica", u skupocjenim koricama
od safijanske koze, sa cetiri zlatne ptice u uglovima. Iznenadilo me sto su i na svilenoj
marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene cetiri zlatne ptice. To nije kupljeno usput.

Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradza, sjecajuci se mladosti. Pomenuo i zaboravio.
On nije.

Sjeo sam na klupu i drzeci knjigu u krilu, gladeci prstima glatki safijan, gledao mjesecinom
umrtvljenu rijeku, slusao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli, i cudno stisan, zelio da
zaplacem. Od dalekog djetinjeg Bajrama sto se vec izgubio u pamcenju, ovo je prvi put da mi
je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju rijec, i sjetio se
negdje u dalekoj zemlji.

Osjecanje je sasvim neobicno: kao da je svjeze suncano jutro, kao da sam se s dalekog puta
vratio kuci, kao da me obasjala bezrazlozna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.

Otkucala je i ponoc, javljale su se nocobdije, kao nocne ptice, vrijeme je prolazilo, a ja sam
sjedio zacuðen. Zbog Abul Faradzove knjige i zbog cetiri zlatne ptice. Vidio ih je na beznoj
marami, to je jedino sto mi je ostalo iz nase kuce, otac mi je donio tvrde gurabije u seljackom
peskiru, davno, i maramu, ljepsu, preko grubog cetena. I to je zapamtio.

Tesko je vjerovati, ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato sto me se jedan covjek sjetio. Ni
zbog cega, ni zbog kakve koristi, iz cista srca, ili iz sale, mozda. Tako se, eto, kupuje paznjom
i stari okorjeli dervis koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne