Page 55 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Nisam bio svjestan, tada, kako ne pristajem na raskid, kako uporno cuvam davno
uspostavljene veze, ne znajuci da time bacam krivicu na brata, jer neko mora biti kriv. Kamo
srece da sam poceo da govorim, prestao bih da se zaklanjam pred njim, i pred sobom. Ne
znam sta bi se desilo, mozda mi ne bi znao nista reci, mozda mi ne bi mogao nicim pomoci,
ali bi popustio grc moje duse, i ne bih bio sam. A mozda bih izbjegao put kojim je docnije
krenuo moj zivot, da sam prihvatio njegovo vece i gorce iskustvo, da se nisam zatvorio u
svoju muku. Iako ni to nije bilo sigurno, jer su se nase namjere potpuno razilazile, on je zelio
da spase jednog covjeka, ja sam spasavao jednu misao. Doduse, tako sam mislio poslije, a u
tom casu bio sam pometen, ogorcen, nesvjesno kivan na njega sto je otkrio sto nisam znao,
svjestan da moram uciniti sve da istina izaðe na vidjelo, sad moram; da nisam znao, mogao
bih da cekam, branilo bi me neznanje. Sad vise nije bilo izbora, osuðen sam istinom.

Obuzet brigom o onome sto je moralo da doðe, sutra, za dva dana, kroz neko vrijeme koje nije
daleko, ipak sam mislio kako je mucno da se rastanemo. Da ode bez rijeci, da kazemo nesto
suvise obicno, da se razdvojimo hladno i ljutito? Ne nalazim pravu rijec i pravi odnos kad su
moje licne stvari u pitanju: do sada sam uvijek znao sta da kazem i kako da se drzim. Ostala je
neka neprijatnost od ovog razgovora, izvjesna tezina predosjecanja, i nezadovoljstvo sto nije
sve receno, ali sam se i nehotice uzdrzavao da ne pokazem hladnocu i uvrijeðenost, jer nisam
znao da li ce mi ovaj covjek jos biti potreban. Kazem: nehotice, jer nisam svjesno smisljao
lukavstvo, nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan, jer ga nisam ni odredio, ali mi
je unutrasnja opreznost nalagala da ga ne izgubim. A mozda ce mi biti potrebna njegova
naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom. Zato sam zavrsio razgovor
tako da se moze ponovo zapoceti ili ne zapoceti, kako bude volja bozija.
Rekao sam, s najboljom zeljom da mi glas bude obican i ljubazan:

- Kasno je. Ti si sigurno umoran.

Iznenadio me odgovorom i postupkom, neocekivanim a prirodnim, toliko jednostavnim, da je
bas zato bio cudan.

Stavio je svoje duge cvrste prste na podlanicu moje ruke sto je lezala na naslonu klupe, jedva
me dodirnuvsi, tek da osjetim ugodnu hladnocu njegove koze i mekih jagodica, i rekao mirno,
tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav:

- Izgleda da sam te povrijedio, a nisam to htio. Mislio sam da znas vise o svijetu i ljudima,
mnogo vise. Trebalo je drukcije da razgovaram s tobom.

- Kako si drukcije mogao da razgovaras?

- Ne znam. Kao sa djetetom.

Te rijeci mogle bi da ne znace nista, ali je na mene ostavio utisak nacin na koji ih je izrekao,
glasom duboke krnete, bez sumova i prizvuka, bez nemirnih predisaja, sa smijeskom tuznim
zbog necega sto se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobaðajucim, i pomislio sam s
cuðenjem, prvi put, kako u njemu zivi nesto veoma zrelo i puno, sto se otkriva samo u
casovima kad se ne cuva. Pri ovakvoj mjesecini sto nas obliva nemirom. U trenucima kad je
tesko. Zapamtio sam taj obli glas sto goni na povjeravanje, i taj osmijeH sto miruje, i to
pretponocno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjecanju sve, zbog neceg jakog a
ipak neuhvacenog potpuno. Mozda zato sto mi se ucinilo da sam odjednom, sasvim iznenada,