Page 53 - Meša Selimović - Derviš i smrt

vezir da nisu sejmeni. I ne bih ti o njemu ni pricao, nije jedan, ni posljednnji, da u sve to nije
umijesan i tvoj brat. A nije ga ni poznavao, nije ga cak ni vidio, covjek nije nikad ni saznao da
postoji taj mladic, a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umijesao. Nisu se
poznavali, nisu se nikad sreli, nikakve veze nisu imali, bili su razliciti a opet po necemu slicni:
u obojici je bilo nesto samoubilacko. Na nesrecu, tvoj brat je radio kod kadije, na nesrecu,
kazem, jer je opasna i teska blizina mocnih, i kao povjerljiv pisar nekako je dosao do
skrivenih spisa. Kako je dosao, niko sad ne moze saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali,
naisao je slucajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naici.

- Na sto je naisao?

- Na saslusanje krivca, napisano prije nego sto je covjek saslusan, prije nego sto je doveden u
kasabu, prije nego sto je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvacas li, unaprijed su
znali sta ce govoriti, sta ce priznati, sta ce ga ubiti. Dobro, ni to nije tako neobicno, zurilo im
se, trebalo je da se sve brzo i sigurno svrsi, i sve bi bilo kako je bilo, da je mladi pisar ostavio
to unaprijed pripremljeno saslusanje ondje gdje ga je i nasao. I zaboravio sto je vidio. Ali nije.
Sta je ucinio, ne znam, mozda ga je pokazao nekome, mozda je ispricao, mozda su ga uhvatili
s tim spisima, tek zatvorili su ga. Suvise je znao.

Slusao sam s nevjericom. Sta je ovo? Ludilo? Uzas koji nas obuzima u teskim snovima?
Tamna oblast zivota u koju neko nikad ne zaviri? Nevjerovatno izgleda da covjek moze toliko
da ne zna. Jesu li ljudi preda mnom cutali, je li se suvise tiho saputalo, jesam li bio unaprijed
spreman da ne povjerujem, jer bi me saznanje izbacilo iz osvojenog mira i poremetilo
stvorenu sliku o prilicno uravnotezenom svijetu koji je moj. Ako i nisam mislio da je savrsen,
vjerovao sam da je snosljiv, kako bih mogao primiti da je nepravedan? Mogao bi neko da
posumnja u iskrenost mojih rijeci i da me upita: kako to da zreo covjek, koji je prozivio tolike
godine meðu ljudima, vjerujuci da im je blizak i da pronice u ono sto kriju od drugih, a nije
glup, ne vidi i ne sazna sta se desava oko njega a sto nije nimalo nevazno? Je li to licemjerje?
Ili sljepilo? Da nije grijeh kleti se, zakleo bih se tvrdom kletvom da nisam znao. Pravdu sam
smatrao potrebom, a krivdu mogucnoscu. A ovo je sve suvise zapleteno za moju naivnu misao
o zivotu, stvorenu u izdvojenosti i poslusnosti, trebalo je mnogo crne maste da se uðe u te
zamrsene spletove odnosa, koje sam primao kao mucnu i casnu, doduse prilicno neodreðenu
borbu za boziju misao. Ili su ljudi krili od mene, cuvajuci se da ne kazu ono sto ne bih zelio
da cujem? Tesko je u to povjerovati. Pa i tada, kad sam cuo, bio sam spreman da ne
povjerujem, bar ne potpuno: povjerovati znacilo bi smrtno se uplasiti, ili uciniti nesto, ni rijeci
nemam da obiljezim tu nepoznatu neophodnost koju bi mi nalagala savjest. Priznajem, ne
stidim se, iskrenost misljenja me pravda, da je sama Hasanova licnost umanjila znacaj
obavjestenja koje sam cuo. Bio je dobronamjeran ali povrsan, posten ali lakomislen, i njegova
neodgovorna masta mogla je da izmisli bogzna kakvu pricu, dodajuci na zrnce istine tovar
proizvoljnosti. I kako bi mogao da zna, tek je stigao s puta?

Upitao sam ga, bacajuci kotvu za koju bih se uhvatio:

- Odakle to znas?

- Slucajno - rekao je mlrno, kao da je ocekivao pitanje.

- Mozda je sve to nagaðanje, prazna prica?

- Nije nagaðanje, ni prazna prica.