Page 51 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Mi nismo nesto u necemu, vec nista u necemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo.
Razvitak covjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i
mjesec, a mi sebe varamo da je ovo nas pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili
za neranjive. Mozda ce biti izlaz covjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.

A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplasio sam se da sam razgolitio sve sto sam htio da
sakrijem. Odgovarao sam danasnjem danu i svojoj ozlojeðenosti. Doveo sam u neugodan
polozaj i sebe i njih dvojicu.

Hafiz Muhamed je gledao u mene zacuðeno, gotovo uplaseno, a Hasan rastreseno, smijeseci
se, i ja sam tek u njihovim ocima sagledao pravu tezinu svojih rijeci, o kojima ranije nisam
razmisljao. Ali me savjest nije prekoravala, cak mi je bilo lakse.

Hasanov izraz lica postao je neocekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujuci glavom,
kao da se izvinjava sto govori ozbiljno. Ne treba covjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve
sto u njemu vrijedi, to je ranjivo. Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam
ovdje nije mjesto, bice jos gore. A zeljeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog
razocarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega sto covjek moze da bude.
Odricanje svih obzira je prastari strah, davna sustina ljudskog bica koje zeli moc, jer se boji.

- Ovdje smo, na zemlji - rekao je hafiz Muhamed uzbuðeno. - Poricati da je ovo mjesto za
nas, znaci poricati zivot. Jer...

Zakasljao se, ali je i dalje mahao rukom da se ne slaze sa mnom, ne uspjevsi da smiri
uzbuðenu bolest.

- Treba da ides u sobu - upozorio ga je Hasan. - Hladno je, vlazno. Da ti pomognem?

Odbio je rukom: ne treba. I otisao, kasljuci: nije volio svjedoke u bolesti.

Ostali smo sami, Hasan i ja.

Steta sto se nismo mogli rastati bez ikakva objasnjenja, bez ikakva daljeg razgovora, najbolje
bi bilo ustati i otici, tesko je bilo i prekinuti i nastaviti, a nije vise bilo ni hafiz-Muhameda,
koji nam je sluzio kao spona i kao razlog za opsti razgovor. Cekalo nas je ono sto se tice samo
njega i mene.

Ali Hasanu nije nezgodno, uvijek je nalazio nacina da sve bude prirodno. Svratio je pogled sa
hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se. Smijeh mu je put do covjeka, izrazava
razumijevanje, olaksava.

- Uplasio si hafiz-Muhameda. Izgledao je zabezeknut.

- Zao mi je.

- Znas li sta sam mislio dok si govorio? Kako neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes
da primis ili ne primis, ostajes miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve
zazari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nesto vazno desava. To vise nije razgovor.