Page 50 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Vlaga i toplina su izvor zivota, govorio je hafiz Muhamed. Iz trule memljivosti, u kojoj su se
dugo stvarala, najprije su ponikla ziva bica, bez oblika, bez udova, zrnca i stapici u kojima je
tinjala zivotna snaga, kretala su se u mraku svoga nevidjela, tumarajuci bez svrhe i bez cilja,
ziveci u vodi, odlazeci na kopno, zavlaceci se u mulj. Hiljade godina je tako proslo...

- A Bog? - pitao je Hasan.

Bilo je to saljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga cuje.

- Hiljade godina je tako proslo, ta mala nemocna bica su se mijenjala, jedna su se navikavala
na kopno, druga na vodu. Raðala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez icega na sebi, i
sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokusavanja.

- A Bog?

- Bog je tako htio.
Morao je tako da kaze, iako je zvucalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed vise uklanjao jednu
nezgodnu smetnju neprikosnovenom opstom tvrdnjom, nego sto je odgovarao na izazov.
Zacudilo me drzanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao bozije ucesce u
stvaranju svijeta, a Hasan je samo saljivo na to upozoravao, ne zeleci da stvar tjera do kraja
niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steci.
Znao sam, bila su to nesto izmijenjena ucenja grckih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim
djelima na arapskom jeziku. Po tom ucenju, covjek je postepeno postajao ono sto jest, polako
se prilagoðavao prirodi, potcinjavajuci je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu
priroda nije vise tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao,
presavsi ogroman put od crva do gospodara zemlje.

- Rðav gospodar - nasmijao se Hasan.

Spor je i poceo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rðavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio
Hasan, ne ljuteci se sto je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i posao je za dokazom cak
do klice svijeta.
Stotinu prigovora moglo se uciniti svemu sto je hafiz Muhamed govorio, od objasnjenja
postanka zivih bica, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je covjek gospodar zemlje,
gotovo nezavisno od bozije volje. Ali kad sam se umijesao u razgovor, nisam mu prigovorio
zbog tih ogresenja, izgledalo mi je smijesno da se sporim oko suvise poznatih stvari. Vaznije
mi je bilo nesto drugo: zar nije naivno misljenje da je covjek ugodno smjesten na zemlji i da
je tu njegov pravi dom?

Prostranstvo je nasa tamnica, rekao sam osluskujuci odjek svojih nepoznatih misli, unoseci
neocekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga
posjedujemo samo koliko moze oko da preðe preko njega. A ono nas umara, plasi, zove, goni.
Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne ticemo, kazemo da ga savladavamo, a samo se koristimo
njegovom ravnodusnoscu. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u
njima. Covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuðe gnijezdo,
zemlja bi mogla biti samo staniste cudovista koja bi bila u stanju da se nose s nedacama sto ih
ona pruza u izobilju. Ili nicija. Pa ni nasa.
Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more
vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine. Nista nije nase osim varke, zato se
cvrsto drzimo za nju.