Page 48 - Meša Selimović - Derviš i smrt

kisi hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan,
dobro bi bilo poceti sve iz pocetka.
A pocetka vise nema, niti je vazan, niti znamo kad bude, poslije ga odreðujemo, kad smo u
virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukcije, a nije, i
namecemo se proljecu, da ne mislimo na nepostojeci pocetak, ni na ruzno nastavljanje.

Uzalud hodam sokacima, trosim vrijeme sto se ne da potrositi, Hasan me ceka u tekiji. Otac
me danas cekao u hanu, Hasan veceras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskrscima,
ne daju mi izaci iz brige. - Odmah mi javi kad ga puste - rekao je otac na odlasku. - Necu se
smiriti dok ne cujem. A najbolje bi bilo da doðe kuci.

Najbolje bi bilo da nije ni isao od kuce.

- Otiði sutra muselimu - napomenuo je da ne zaboravim - i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.

Drago mi je sto je otisao, tesko je gledati u njegovo lice, koje je trazilo utjehu, a ja sam mu je
mogao dati samo kroz laz. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ruzno sjecanje. Zaustavili
smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u celo, opet je bio otac, gledao sam za
njim, isao je poguren, vodeci konja kao da se naslanja na njega, okrecuci se, neprestano,
laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tuzan i usamljen, sad je to bilo konacno, varke vise
nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga bas u casu kad smo se prepoznali, nista nam ta
nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoci.

Stajao sam usred sirokog polja kad je otac uzjahao konja i zasao za stijenu, kao da ga je
progutao suri kamen.

Duga popodnevna sjenka, tmurna dusa brda, puzila je poljem, zatamnjujuci ga, presla je i
preko mene, opkolila me odasvud, a suncana strana je bjezala od nje, uzmicuci prema drugom
brdu. Daleko je noc, to je samo njen rani predznak, nesto zloslutno je u tim mrkim
prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja
stojim na toj zavaðenoj sirini sto se zamracuje, sitan u prostoru sto se zatvara, obuzet mutnim
tjeskobama koje nosi moja prastara dusa, tuða a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemocan
pred tajnama zemlje i sirinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuca u pristranku, zacula
necija pjesma, probijala se kroz suncani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je isla u
pomoc, i zaista me oslobodila kratke i bezrazlozne zacaranosti.

Nisam izbjegao Hasanovu netrazenu paznju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u cardaku, iznad
rijeke, u plavom mintanu, podsisane mekane brade, jagom namirisan, svjez, nasmijesen,
saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prasine, blata, zaboravio
na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je licio na mladog agu
koga je zivot razmazio, ne trazeci od njega ni napor ni hrabrost.

Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dzelepcija i bivsi muderis podsticao je hafiz-Muhameda da
izlaze ono sto zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, saleci se, ne pridajuci znacaja ni onome
sto je cuo ni onome sto je odgovarao. Uvijek sam se cudio kako je u neozbiljnim razgovorima
pronalazio pametne razloge, zaodijevajuci ih u lude oblike.
Upitao me kad smo se pozdravili: - Jesi li saznao stogod za brata?

- Nisam. Ici cu sutra opet. A ti, kako si putovao? Tako je najbolje, moje brige neka ostanu
meni.