Page 49 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Rekao je nekoliko obicnih recenica o svom putovanju, saleci se, kako uvijek zavisi od volje
bozije i od cudi stoke, i on svoju volju i cud podreðuje njima, a onda predlozio da hafiz
Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku
zivih bica, pitanje od znacaja sve dok ima zivih bica i pogodno za sporenja, narocito u
vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slazuci se u svemu.

Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca cutao, ili govorio o najobicnijim stvarima, nastavio je
svoje izlaganje o postanku svijeta, cudno i netacno, Kur-anom nepotvrðeno, ali je zanimljiva
slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je procitao, mastom
ozivljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim
viðenjima svijet stvarao i rastvarao. Licilo je na bogohuljenje, ali smo se vec navikli, jedva
smo ga i smatrali pravim dervisem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepse i
najreðe pravo u nasem redu, i nije se smatralo da je suvise stetno ono sto je ponekad govorio,
jer je bilo prilicno nerazumljivo.

Izgledalo mi je sasvim neobicno, nezamisljivo gotovo, kako jedan bezazlen ucenjak govori o
postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobricini, nekadasnjem alimu i
sadasnjem gonicu stoke i pratiocu karavana. Kao da se sam sejtan potrudio da sastavi ova dva
covjeka koji niceg zajednickog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi
ocekivao.

Ovaj mladi covjek me uvijek iznova iznenaðivao nekom neocekivanoscu koju nije bilo lako
objasniti ni opravdati. Iako je pametan i obrazovan, sve sto je cinio bilo je neobicno, izvan
svega sto bi se moglo pretpostaviti. Zavrsio je skolu u Carigradu, hodao po Istoku, bio
muderis na medresi, sluzbenik na Porti, oficir, pa ostavio sve, zbog neceg zivio u Dubrovniku,
vratio se s jednim dubrovackim trgovcem i njegovom zenom, govorilo se da je zaljubljen u tu
bjelokozu Latinku crne kose i sivih ociju, sto sad s muzem zivi u Latinluku, tuzio sudu nekog
dalekog roðaka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tuzbe kad je vidio koliko djece
taj nesrecni roðak hrani, ozenio se kcerkom tog dalekog roðaka koju su mu nametnuli da se
oduze za imanje, a kad je vidio cime su ga usrecili, pobjegao je glavom bez obzira, sve ih
ostavivsi u svojoj kuci, i poceo da se bavi trgovinom, odlazeci na istok i zapad, na uzas
porodice. Kako je spojio toliko zanimanja, sta je bilo njegovo, tesko je reci. Nijedno, smijao
se on, ali se od necega mora zivjeti, i svejedno je, na kraju krajeva. Bio je suvise govorljiv za
sluzbu na Porti, suvise bujan za muderisa, suvise obrazovan za dzelepciju. Govorilo se da je
otjeran iz Carigrada, kolalo je isto toliko prica o njegovu postenju koliko i o nepostenju, o
izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti; nazvali su ga nemilosrdnim kad je
podnio tuzbu zbog imanja, a budalom kad je odustao; jedni su pricali da je bestidan jer zivi sa
Dubrovkinjom, pored muza mamlaza, a drugi da je on mamlaz, jer ga Dubrovkinja i njen muz
iskoriscrju. Pretresan je na sitno kasablijsko sito, zgodan predmet za stotine radoznalih
nagaðanja, narocito u pocetku, dok se nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu
je svejedno, kao i sve u zivotu. Druzio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s
trgovcima, pijancio s barabama, salio se s kalfama, ravan svakome u svemu cime se bavio, a
opet promasen u svemu.

Nisam zelio da govorim s njim o bratu, bio bi ozaloscen ali zakratko, ozlojeðen ali zakratko.
A mucio me i sinocnji razgovor s njegovom sestrom. Volio bih da nije dosao.
Srecom, nije nametljiv. I srecom, zanimao ga je razgovor koji su vodili. Tako cu moci sve da
odlozim.