Page 40 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da ucini.

- Da je ucinio zlo, znao bi.

- Bio je miran - rekao sam, ne razumjevsi ga.

- Nasi ljudi zive mirno, a stradaju naglo. Zao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?

- U tvrðavi.

- Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam sta je u njoj. Doci cu veceras u tekiju, ako ti necu
smetati.

- Zasto bi mi smetao! - Kako je hafiz Muhamed?

- Dobro.

- Sve ce nas on ukopati - nasmijao se opet.

- Cekacemo te veceras.

Nece mi ni pomoci ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i
nekorisno, i mirna narav, i vedro raspolozenje, i bistar um, prazno i povrsno. Ali je on bio
jedini covjek u kasabi koji mi je rekao rijec saucesca, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet,
stidim se da kazem, licila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.

Odjahao je ispred volovskih rogova, spustenih kao za napad, zavijen prasinom sto je kao siv
mjehur plovila nad govedima, skrivajuci ih.

Drzao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoc, i zbog onog sto cekam.

U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tisinu mirnih sokaka u
kojima korak ostaje usamljen, a kuce su skrivene u granama drveca iza visokih ograda, kao da
se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajuci se u samocu i mir. Nikakva posla nisam imao
tamo, a zelio sam da odem, odlazuci sve prije nego sto sam ista pokusao. Mozda bih i otisao u
te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakse, ali sam tada iz carsije cuo uplaseno
udaranje bubnja, drukcije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i
zbrkane nejasne glasove sto su se dozivali u zajednickoj muci, licilo je na napadnutu kosnicu,
zujale su uskomesane ljudske pcele, odlijetale da pobjegnu i vracale se da brane, vicuci kletve
i dozivajuci u pomoc.

Iznad kasabe dizao se polako siv koncic dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska
cika postavsi vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.

Uskoro je stub vatre ojacao i poceo da se siri iznad kuca, gust i crn. To se plamen oslobodio i,
nesmiljen, zestok, bujan, skakao sa neskrivenom radoscu s krova na krov, natkriljen nad
vikom i strahom ljudi.

Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrecom, uvijek smo ugrozeni, uvijek se nesto ruzno