Page 36 - Meša Selimović - Derviš i smrt

mi je bilo zbog necega da ga zamisljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjecanju. A
bogzna kako je on mene vidio, sta je trazio i sta je nasao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli
tako da se ponasaju, a najmucnije je zbog zamisljanja kako je.trebalo da bude, sta smo mogli i
sta nismo mogli da ucinimo.

Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine, ali nije dopustio, uhvatili smo se
za misice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad
sam osjetio njegove ruke, jos jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlazne
oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i
njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova siroka prsa, odjednom
raznjezen necim sto sam mislio da je davno nestalo. Mozda me uzbudio sam taj pokret, ili
blizina starceva sto je pokrenula skrivena sjecanja, mirisao je na jezero i zitna polja, mozda je
razlog bio u njegovu uzbuðenju, osjecao sam kako mu drhti kljucnjaca na koju sam se oslonio
celom, ili me savladala priroda, cudom ozivjeli ostatak onoga sto je moglo biti moja priroda,
iznenadivsi i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i jos dok suze
nisu pocele ni da se suse, zastidio sam se tog smijesnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao
ni mojim godinama ni odjeci sto sam je nosio. Ali sam, zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu
slabost kao beskrajno olaksanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo,
pod neciju zastitu, osloboðen godina, dogaðanja, muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace
ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze.
Htio sam da mu ispricam kako sam sinoc jurio mahalama uplasen grijesnom uzbuðenoscu
ljudi, i sam otrovan cudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrecan, kao da tijelo
trazi izlaz iz muka, a sve je to zbog brata, i on, otac, dosao je zbog njega, znam i zelio sam da
mu kazem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao sta da ucinim, sve se iscasilo u
meni, zato sam htio da kaznim i sebe i njega, jutros, i sad, maloprije, iako je svejedno, nista
vise nije na svome mjestu, i zato trazim utociste na njegovim prsima, malen kao nekad.

Ali kad je njeznost minula, brzo, kao bljesak munje, vidio sam pred sobom starog covjeka,
zbunjenog i uplasenog mojim suzama, i znao sam da su bile glupe i nepotrebne. Mogle su da
mu ubiju svaku nadu, jer je mislio samo na jedno. Ili da ga uvjere kako sam promasio u
zivotu, a to nije istina. Jasno mi je bilo i to da nista ne bi shvatio od svega sto sam mislio da
kazem, iako nisam ni mislio vec strasno zelio, kao dijete, kao nemocnik: odmah bi me
sprijecile njegove uzasnute oci i budni strazari moga razuma. Zeljeli smo isto jedan od
drugoga, uzdajuci se on u moju ja u njegovu snagu, nemocni obojica, i to je bilo najzalosnije
u ovom viðenju bez svrhe.

Upitao sam ga zasto nije dosao u tekiju, kod nas odsjedaju i nepoznati putnici, a zna kako bi
me obradovao. I ljudi ce se cuditi, zasto da trazi konak na drugom mjestu, nismo se ni zavadili
ni zaboravili. A i nezgodno je u hanu, han je svacije svratiste, dobro za covjeka koji nema
nikoga svoga, ko zna ko dolazi a ko odlazi, svakakva svijeta ima danas.

Na sva moja uvjeravanja, kojima sam odgaðao ono sto je trebalo da doðe, odgovarao je samo
jedno: sinoc je kasno stigao i nije htio da smeta.

Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu. Zna.
Nije pristao da preðe u tekiju, po podne se vraca, nocice kod prijatelja u jednom selu.

- Ostani dan-dva, odmori se.

Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena,