Page 35 - Meša Selimović - Derviš i smrt

sto je bilo cuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrecnik, i svejedno je da li
cu ga pljunuti ili ozaliti, on u meni moze pokrenuti samo tugu, ili gaðenje, zbog ljudi.

Po tihim uzbuðenim glasovima sto su sumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo
proizaci, i oluja i tisina), glasovima punim mrznje, uzbuðenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa
krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu.
Najavljivale su ga zivlje kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu sto su se premjestale na
jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima sto su nailazili, grc sto ih je stegao oduzevsi
im glas, i dah valjda. U potpunoj tisini culi su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dizuci
glavu, pokusavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio izmeðu dva
strazara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled navise, niceg se nisam sjecao od sinoc
osim bijele kosulje i ostrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih zila, ni o
njima nista ne znam, zaustavio sam pogled na mrsavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa
bez zurbe, i bez volje, prenio oci na lice. Nije bio onaj od sinoc.

Znao sam to i prije nego sto sam ga vidio.

Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, ucinilo mi se da se cak smijesi jednim krajem tankih
usana, svejedno mu je sta se s njim desava, ili je zadovoljan sto ga ljudi posmatraju. Strazari
su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je lezao ubijeni trgovac.

Posao sam hodnikom, ovo me se ne tice. Nisam se zacudio sto nije bio on, bilo bi zaista
nevjerovatno, a zelio sam da bude, cekao sam cudo. Mozda sam mu ucinio nepravdu, a mozda
i nisam, dovodeci u vezu spoljasnje uzroke, a zaboravljajuci sve sto sam jutros i sinoc mislio
o njemu. Ali nije bio vazan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je
drugi pokusaj da ga unistim, da kaznim sebe i izbrisem trag sto ga je ostavio.ł ł Suvise sam se
zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, zeleci cak da pobjegne
potjeri i sacuva slobodu, kao neukrocena rijeka. Bio je jedna mogucnost, rijetka i neobicna,
koju je trebalo sacuvati.ł ł Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj zivot u casu
slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam zelio da bude ubica,
sve bi tada bilo lakse. Ubistvo je manje opasno nego buntovnistvo. Ubistvo ne moze biti uzor
i podstrek, izaziva osudu i gaðenje, a desava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest,
neprijatno je, kao ruzno podsjecanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao sto se
stide nedostojnih predaka i prestupnih roðaka. A pobuna je zarazna, moze da podstakne
nezadovoljstva, kojih uvijek ima, lici na junastvo, a mozda i jeste junastvo, jer je otpor i
neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na
kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao sto ponekad covjeku izgleda
privlacno i lijepo sve sto je opasno.

Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i cekao.

Znao sam sta je trebalo uciniti, prici mu i zagrliti ga, bez casa gledanja i oklijevanja. Time bi
sve meðu nama bilo rijeseno na najbolji i najjednostavniji nacin, razvezao bih tako sve
uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponasamo kao otac i sin. Ali je tesko bilo
pruziti ruke i zagrliti ovog sijedog covjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plaseci se
ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se drzimo i sta da kazemo jedan
drugome, izmeðu naseg posljednjeg viðenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da
sakrijemo da nas je zivot rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovaseno
staroscu, oci ukoceno uprte u mene, nista nije kao nekad, sve sam morao da nadomjestam,
ostre zategnute crte, snazan glas, jednostavnost jakog covjeka kome ruke ne smetaju, potrebno