Page 45 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Drago mi je sto je podne blizu, sto necu ostati sam, odvojicu se molitvom od danasnjeg dana,
ostavicu mucnu misao pred dzamijskim vratima, cekace me sigurno, ali cu bar neko vrijeme
biti bez nje.

Kad sam stao pred nekoliko vjernika i poceo molitvu, jace nego ikad osjetio sam zastitnicki
mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tisinu bijelih zidova i
caðave tavanice, materinsku njeznost suncanog svjetla sto je iskrilo na zlatnim zrncima
prasine. Ovo je moja drzavina, pohabani cilimi, bakreni svijecnjaci, mihrab gdje klanjam pred
ljudima pogruzenim na koljenima, moja tisina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam
cilimsku saru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome
sto traje duze od nas, iz dana u dan vrsim svetu duznost u ovoj kuci sto je postala moja, nasa i
bozija, krijuci i od samog sebe da je bila najvise moja. Ali toga dana, toga podneva,
osloboðen more, vracen iz cudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stisani mir, ja nisam
vrsio duznost, bio sam siguran da nikome ne sluzim vec da sve sluzi meni, da me zaklanja i
vraca, da potire ruzan san o necemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjecao
da mi se vraca poremecena ravnoteza zbog svega sto je godinama moje, zbog prisnih mirisa,
nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga sto se
zatvarao kao odbrana, kao tvrðava, opravdavajuci me i potvrðujuci. Ne prekidajuci molitvu,
vrseci je navikom, vidio sam suncevu zraku sto se probija kroz staklo, zategnuta od prozora
do mojih ruku, kao da se igrala, izazivajuci me; cuo sam vedar svaðalacki cvrkut vrabaca oko
dzamije, neprekinut zamor njihovih glasova, veselo zutih, cinilo mi se, kao zito i sunce; i
nesto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajuci me, budeci sjecanje na ono sto je jednom
bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga ozivljavam, zivo je, jako i
drago kao nekad, kao nikad, neuobliceno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, mozda u
djetinjstvu, koje vise ne postoji u sjecanju vec u zaljenju, mozda u zelji da bude, i biva,
prozracno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran sum krvi, suncana radost ni zbog cega, i
znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se
otmem, nisam zelio da prekinem taj cudni zaborav.

A onda se prekinuo sam.

Ucinilo mi se da iza mojih leða, meðu ljudima u molitvi, stoji moj sinocnji bjegunac. Nisam
smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u dzamiji, usao je poslije mene, ili ga nisam
vidio. Njegov glas se cuje drukcije nego ostali, dublji je i muskiji, njegova molitva nije molba
vec zahtjev, oci su mu ostre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu
ne znam ime, a treba da znam. Dosao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni.
Ostacemo sami poslije namaza, da ga pitam sto sam propustio sinoc. Ishak, ponavljam, Ishak,
to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u
vezu, i kako i zasto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bjezanje. Bjezanje od
ovoga sto jest, spasavanje nesvjesnim sjecanjem i ludom zeljom da ne bude stvarnosti,
neostvarivom zeljom, natjerala bi me u ocaj da je bila stvarna misao, a ovako se cak i
ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i
nepoznate unutrasnje snage trazile izgubljeni mir. Nisam bio svjestan u tom casu da je vijek
zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i
Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i mozda sam zato i zelio da ga smjestim
u prostor dalekih snova, odvajajuci ga od casa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno.
Zelio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na rijeci bez sadrzine,
i duza nego ikad.

O cemu bih s njim govorio? O sebi nece da kaze nista, uvjerio sam se sinoc. Govorili bismo o