Page 39 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Skrenuo sam iz carsije, putem pored rjecice, iduci za njenim tokom, izmeðu basca i njenog
plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadrzavaju se; najbolje bi bilo otici za njenom
vodom daleko izvan kasabe, u polje izmeðu brda, znam da ne valja kad covjek zeli da
pobjegne, ali se misao sama oslobaða kad joj je tesko. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni
cikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajuci, drzim se
njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vracam, uvijek ima
vremena za ono sto je neprijatno.

Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek moze da trazi dobre ljude i drage krajeve, i nosi
vedru dusu otvorenu za siroko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda.
Kad covjeka samo ne bi drzalo osvojeno mjesto.

Idi od mene, odvratna nemoci, zavaravas me laznim slikama rasterecenja, koje nisu cak ni
zelje.

Putem iza sebe zacuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dzelep goveda isao je pored
rijeke u oblaku prasine.

Skrenuo sam u jednu bastensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu,
sto je zatvorenih ociju jurila na sibe gonica.

Na konju ispred dzelepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i
nasmijan u toj guzvi, u tom uzbuðenom mukanju, vici i psovkama sto su se razlijegali
rijecnom dolinom.

Uvijek isti.
Poznao je i on mene, i odvojivsi se od dzelepa, od gonica, od oblaka prasine, dokasao do moje
kapije.

- Ne bih zelio da bas tebe pregazim - rekao je smijuci se. - Da je neko drugi, ne bih zalio.

Sjahao je, lako, kao da je tek posao na put, i snazno me zagrlio. Bilo mi je cudno i nelagodno
kad sam osjetio klijesta njegovih saka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao
svoju radost. A bas to me i cudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto
prema svakome? Prazna zivotna vedrina sto se presipa kao voda, bezvredna jer je svacija.

Vraca se iz Vlaske, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nesto govorim. Sinoc
sam bio spreman da ga izdam sestri.

- Potavnio si - kaze.

- Imam briga.

- Znam.

Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tuðim zemljama, hiljade milja je
presao trgujuci, i tek sto je stigao, sve je cuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju.
Uvijek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

- Zasto je zatvoren?