Page 42 - Meša Selimović - Derviš i smrt

svoje mjesto, ne gledajuci me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li ce me primiti ili
odbiti, njegovo crno mrsavo lice zracilo je spokojnom bezobzirnoscu kojom ga je hranilo ovo
mjesto.

Cekajuci, pokajao sam se sto sam se zainatio da preðem ovu prepreku, misleci da je nistavna,
a ona je isto sto i muselim, njegova ispruzena ruka. Sad vise nisam mogao da odem, sam sebe
sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam sta je
gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor
o bratu, kao usput. Sad je to nemoguce, pokrenuo sam citav tespih ljudi, zahtijevao da me
muselim primi, razgovor vise ne moze biti uzgredan, dat mu je znacaj prava. A bice priznanje
kukavicluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Zelio sam da sacuvam i dostojanstvo i
opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjecam je u
svim zilama.

Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamisljao sta cu reci,
uzalud sam zamisljao izraz lica koji cu unijeti u sobu, vidio sam zgrcene crte usplahirenog
covjeka koji nije znao cak ni sta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir
prema ocu, i koji strepi, kao da cini nesto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Sta sam
dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kazem: sve.

Pozvali su me da uðem.
Muselim je stajao kraj prozora, gledao pozar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u
njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Nicim mi nije pomoglo to
nepokretno lice.

U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oci, sto su cekale da mi presude, osjetio
sam se kao krivac. Stajao sam izmeðu njega i pocinjenog nepoznatog zlocina, i on me gurao
od sebe, blize prestupniku.

Mogao sam da uðem u razgovor na vise nacina, da nisam bio uzbuðen. Mirno: - Nisam dosao
da branim vec da pitam. Siroko: - Kriv je cim je zatvoren, mogu li da znam sta je ucinio?
Umjereno uvrijeðeno: - Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je
poci s nekom namjerom, s nekim odreðenim htijenjem, pokazujuci vise cvrstine u ovom
uplitanju, a ja sam izabrao najgori nacin, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.

- Htio sam da pitam za brata - rekao sam smeteno, pocinjuci kako ne treba, bez sigurnosti,
odmah otkrivajuci slabo mjesto, ne uspjevsi da pripremim povoljniji prijem i utisak. To tesko
neprobuðeno lice me prisililo da kazem sta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me
primijetio.

- Brata? Kakvog brata?

U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u cuðenju sto sam pretpostavljao da bi trebalo da zna
nesto nevazno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.

Neka mi oproste svi casni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu dozivjeli iskusenje
da zaborave ponos, ali moram da kazem, nista mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio
istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strasna daljina koju je postavio izmeðu
mene i sebe. Uplasilo me to, jer je bilo neocekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrozen, brat
nije postojao kao moguca spona izmeðu nas, trebalo ga je ozivjeti, dovesti ga pred njega prvi