Page 34 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Jesi li zadovoljan? - upitao je, gledajuci me mirno.

- Zadovoljan sam. Necu da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.

- Ne mozes da me ubijes. Niko ne moze da me ubije.

- Precjenjujes svoje snage.

- Ne precjenjujem ja, vec ti.

- Znam. Ti i ne govoris. Ti mozda i ne postojis vise. Ja mislim i govorim umjesto tebe.

- Onda postojim. I utoliko gore po tebe.

Pokusao sam da se nasmijesim sam sebi, nemocno, gotovo porazen. Samo je tren prosao kako
sam likovao zbog pobjede nad njim, i onim sto je mogao da znaci, a vec je ozivio u mome
sjecanju, jos opasniji.

5

Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?

Na dugom hodniku sto obuhvata stari han kao cetvrtasti obruc, ljudi su zakrcili prolaz. Pred
vratima jedne sobe cekali su uzbuðeni, sabivsi se u gomilu, zatvorivsi nepravilan krug, u
cijem je praznom sredistu stajao strazar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao
zacepljen kanal, cula se sustava saputanja, ljutita i zacuðena, gomila ima svoj jezik, drukciji
od jezika kojim se sluzi svaki od ovih ljudi, lici na zujanje pcela, ili na rezanje, gube se rijeci
a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinacna raspolozenja a ostaju zajednicka, opasna.

Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoc, sad ce dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i
pio mirno, kao da nije ubio covjeka.

Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime nista ne bi reklo. Bojim se da bih ga
prepoznao, ma koje ime da cujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmisljajuci,
pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Ucinio je to sinoc, gonili su ga, sklopio se u tekiju,
a jutros otisao da pije, misleci da je siguran. Zacudio sam se kako je uzak krug sto se zatvara
oko ljudskih zivota, i kako su izukrstane staze kojima hodimo. Sinoc ga je slucaj doveo do
mene, a sad je slucaj mene doveo da mu vidim kraj. Mozda je bilo najbolje da to saznanje i
dokaz brze bozje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, cekao sam da
mu vidim lice sto me zbunilo sinoc, i njegovu porusenu sigurnost, ili zlocinacku drskost, da
ga odbacim. Slusajuci oko sebe utisan razgovor kako je izvrseno ubistvo, nozem, u vrat i u
srce, mislio sam kako sam umijesan u ruznu stvar, kako sam proveo tesku noc, mucen
savjescu, nicim ne predosjecajuci da je to ubica, uprljan susretom, ponizen njegovim rijecima,
kriv sto je pobjegao i sto je mogao da ne ucini ludost i da ne svrati u kafanu.

Ali uzalud sam sve zamisljao tezim, optuzujuci se i pretvarajuci da osjecam gaðenje. Bilo mi
je u stvari lakse, mucan teret je spao s mene, nestajalo je more sto me pritiskivala neprestano.
On je ubica, gadni, surovi ubica sto nosi tuðu smrt na ostrici hitrog noza, nizasto, za rijec ili
za zlato, svim srcem sam zelio da to bude, tako bih ga se rijesio. Zato me drzao taj osjecaj
olaksanja: sad cu ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinocnju noc sto je kao vatra ozegla sve