Page 32 - Meša Selimović - Derviš i smrt

primijetiti njegovu ljepotu. Zacudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladicevu neponovljivu
vjestinu, a evo, i poslije toliko vremena gledao sam je kao cudo. Oplemenjene vijuge, socne
obline, uravnotezeni talas vrsta, crveni i zlatni poceci ajeta, cvjetni crtezi na rubovima listova,
sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala covjeka, pomalo i grijesnu, jer nije bila
sredstvo, vec sama sebi cilj, sama po sebi vazna, bljestava igra boja i oblika sto je odvracala
paznju od onoga cemu treba da sluzi; pomalo i stidnu, kao da iz tih ukrasenih stranica izbija
putena culnost, mozda zato sto je ljepota sama po sebi culna i grijesna, a mozda i ja vidim
stvari kako ne treba.

Dafina je mirisala, ona ista sinocnja sto me gusila svojim gustim dahom, iz mahale se cula
pjesma, ona ista sinocnja sto me zaprepastila golom bestidnoscu, obuzimao me crni bijes, onaj
isti sinocnji sto me ispunio strahom, izasao sam iz brazde, ispao iz kruga, nista me vise ne
drzi, nista me ne cuva od mene i od svijeta, ni dan me ne stiti, nisam gospodar svojih misli ni
svojih postupaka, postao sam jatak razbojnika, treba otici odavdje, ma kuda, treba otici od
ovog mladog covjeka sto me drazi ispitivackim pogledom, treba govoriti sta bilo, da se ne
otkrijem, mnogo zna o meni jutrosnjem, nesto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad
vrelije a sigurnije oci nisam vidio.

Okrenuo sam se od njega, od ruzne slike koju sam vidio u njemu, i od bezrazlozne mrznje sto
je u meni buknula, guseci me kao dim, kao gnjilez. Kako je samo mirno otisao po strazare, da
uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni nad njegovim
zivotom, ni nad njegovom mogucom nevinoscu. Ja sam se lomio cijelu noc, on je presudio
odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna grijesna slova, vezuci kao pauk svoja cudesna
tkanja, vjest, surov, i neosjetljiv kao i on.

Prisao sam nejednakim stopama u pijesku, i izbrisao trag.

- Jedna noga mu je bila bosa - rekao je Jusuf.

Posmatrao me, pratio moje kretanje i moje misli. Obuzela me luda zelja da mu pomognem, da
ne luta, da ne odgoneta, da mu kazem sve o bjeguncu, da kazem sve sto mislim o njemu, ne bi
bilo nimalo lijepo, i o njima, i o sebi, i o mnogocemu, cak i ono sto ne mislim, samo da bude
ruzno.

- Mozda su ga vec uhvatili - rekao sam u omaglici, gotovo gubeci se.

Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se rijec izmijeni. Uplasio sam se ovog
mladog covjeka, zbog onog sto sam htio da kazem, zbog onog sto sam mogao da postanem,
zbog onog sto bi on mogao da ucini.

Moja rijec je bila neocekivana, nesaglasna sa vrelinom srdite odluke sto se jedva skrila, i sa
bojom glasa podesenim za huljenje, i on me gledao zacuðeno, kao razocaran.

I tad mi je postalo jasno da sam od prvog casa znao sta ce ovaj covjek uraditi. Kad sam
odlucio da sve kazem nekome u tekiji, kad sam izabrao bas njega, unaprijed odbacivsi sve
ostale, kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne mijesamo, bio sam siguran da ce pozvati
strazare. Toliko siguran, da sam poslije molitve u dzamiji hodao okolnim ulicama, da ne bih
vidio kako ga hvataju i odvode. Racunao sam na njegovu bezobzirnost. Znao sam, a ipak sam
osjetio gaðenje i prezir prema njemu kad je to ucinio. Bio je izvrsilac moje potajne zelje, koja
nije bila odluka, odluka je njegova, ali cak i da je moja, djelo je njegovo.