Page 31 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Je li jos u basci? - upitao je tiho.

- Do zore nije izasao, po danu ne smije.

- Sta mislis da ucinimo?

- Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo
nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh ce pasti na nasu dusu. A samo Bog zna svaciju krivicu,
ljudi ne znaju.

Ruzicasto polusvjetlo, jos tesko sjenkama noci, vedrina neojacalog dana, cas kad su sve boje
zivlje i svi rijetki sumovi jaci. Ali danas ne primjecujem radost nezamorenog jutra, svezao
sam jucerasnji dan sa danasnjim, brige mu ne olaksavsi snom.

Kad sam se vratio iz dzamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj basci
strazare s Mula-Jusufom. Pretrazili su svaki kutak, pregledali kucicu, ali bjegunca nije bilo.

- Mozda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim strazarima.

- Nisi se prevario. Pobjegao je sinoc i sklonio se negdje.

- Jesi li ih ti pozvao? - upitao sam Jusufa poslije. kad su strazari otisli.

- Mislio sam da ti tako zelis. Ne bi mi govorio da nisi zelio.

Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije
zlo naneseno. Trebalo je da olaksano odahnem i ne mislim o prosloj noci. A mislio sam, vise
nego sto sam to mogao ma cime opravdati. Obisao sam bascu, tragovi su se vidjeli na pijesku
staze, jedna noga obuvena, druga bosa, stajale su uporedo, to je sve sto je ostalo od njega, i
polomljene grancice biserka, i slika razapetih ruku i nogu na vratima, i prisustvo neceg
neobicnog sto lebdi pod granama starih stabala, neki novi miris, odsustvo praznine i pustosi,
svjezina poslije oluje. Sada, kad nije bio u mome domasaju, kad nije bilo opasnosti meni od
njega ni njemu od mene, mislio sam o tom nepoznatom covjeku veoma cudnovato, kao da je
bujica, cist vjetar, kao da je dosao u san. Rastvarao se, iskustvo ga je odricalo, ziv covjek nije
odavdje mogao otici neprimijecen, a dva stopala su potvrðivala njegovo prisustvo, ne potiruci
tim stvarnim tragom nekakav cudni smisao koji sam osjecao, i ne razumijevajuci ga sasvim.
Pobjegao je ispred strazara, kroz prozor svoje kuce kad su ga trazili, iz zatvora provalivsi zid,
skocio je sa stijene, usao u nepoznatu kapiju ne postujuci tuði ograðeni prostor, nestalo ga je a
nije se oglasio korakom izmeðu straza sto su ga cekale u obrucu, kao da je duh. Nije mi
povjerovao, nikome vise ne vjeruje, bjezi od tuðeg straha kao i od strazarske surovosti,
siguran samo u sebe, zao mi je sto je potpuno izgubio vjeru u ljude, bice nesrecan i pust u
sebi. Zato je sada ziv, i slobodan doduse, ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao
biti krivac za njegovu propast. Ne tice me se taj covjek, nista ne dugujemo jedan drugome, ne
moze mi uciniti ni zlo ni dobro, a drago bi mi bilo da ponese u svoju samocu lijepu misao o
meni, da u teskoj nevjerici prema ljudima sacuva sjecanje na mene drukcije nego na ostale.

Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur-an, napolju, pred tekijom, u gustom hladu
granate jabuke, potrebno mu je ujednaceno svjetlo, bez bljeska i bez sjenki. Posmatrao sam
punu ruzicastu mladicevu ruku sto je izvlacila slozene zavoje slova, beskrajan niz redova po
kojima ce lutati tuðe oci a nece ni misliti koliko je trajao ovaj teski rad niti ce mozda