Page 33 - Meša Selimović - Derviš i smrt

A mozda sam i nepravedan prema njemu. Ako je zaista mislio da ja zelim da se bjegunac
preda strazarima, krivica bi mu bila u poslusnosti, a to nije krivica. Njegovu spremnost da
bude surov, jos juce bih nazvao odlucnoscu. Danas mu zamjeram. Nije se promijenio on, nego
ja, i onda se sve promijenilo.

Htio sam ljubaznoscu da mu se oduzim za mogucu nepravdu, koju on nije znao ali je meni
smetala, ma da misljenje o njemu nisam mnogo izmijenio, mrznja jos nije izvjetrila iz mene, i
mozda je nisam dobro ni sakrio. Rekao sam da ce njegov Kur-an biti pravo umjetnicko djelo,
a on me pogledao zacuðeno, gotovo uplaseno, kao da je cuo prijetnju. Mozda zato sto je
iskrena ljubaznost meðu nama rijetka, a ako se desi, onda sluzi necemu.

- Trebalo bi da odes u Konstantaniju, da usavrsis kaligrafiju.

Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah, veoma slabo prikriven.

- Zasto? - upitao je tiho.

- Ruke su ti zlatne, bila bi steta da ne naucis sve sto se moze.

Sagnuo je glavu.

Nije mi vjerovao. Mislio je da trazim izgovor da ga udaljim odavdje. Umirio sam ga, koliko je
njegovo nepovjerenje moglo da se stisa u tom kratkom casu, ali je u meni ostao cudan osjecaj
nelagodnosti. Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juce, i lani, i uvijek, a ja ga tek sada
otkrivam? Zar se i on boji mene, kao i ja njega?

Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se covjek pomjeri iz lezista. A ja bas to
nisam htio, ni da se pomjerim iz lezista, ni da mijenjam ugao gledanja, jer ne bih bio vise sto
sam, a sta bih bio, to nitko ne bi mogao da zna. Mozda neko nov i nepoznat, kome ne bih
mogao da odredim ni predvidim postupke. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi,
strasna kad ojaca.

Jest, htio sam da predam bjegunca strazarima, i miran sam radi toga. On je bio izazov,
podsticaj, mamljenje u nepoznato, junak iz djecijih prica, san o hrabrosti, ludacki prkos, jos
opasniji ako sam samo mislio da je to, trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao, njegovom
krvlju se ukopati na mjestu koje je moje, moje po razumu i savjesti.

Tekija je mirovala na suncu, ozelenjela brsljanom i socnim listom, iz njenih debelih zidova i
tamnocrvene kape krova zracila je stara sigurnost, ispod strehe culo se tiho golubije gukanje,
uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena cula, to se vraca spokojstvo, basca mirise suncem
i dahom zagrijanih trava, covjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato sto je
njegovo, i sto je zasticeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.ł ł Polako, cijelim stopalom
gazim po izbujalom kostanu, rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka, slusam grgoljavo
oticanje vode, smjestam se u stari mir, kao prezdravjeli bolesnik, kao povratnik, stranstvovao
sam mislju cijelu dugu noc, a sad je dan, i sunce, i vratio sam se, i sve je opet lijepo, ponovo
dobijeno. A kad sam dosao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali, opet sam vidio bjegunca:
nejasan smijesak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom, u jari vreline sto je osvajala
sa danom.