Page 30 - Meša Selimović - Derviš i smrt

bjezim. A treba uciniti da bude nasa, ne moja, tako je lakse i postenije. Sve drugo bilo bi
nepostenje, i laz, znao bih da cinim nesto nedopusteno, a nisam imao nikakva razloga za to.
Cak ni sigurnosti da je trebalo da tako ucinim.

Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac ce biti unaprijed zrtvovan.
Bojacemo se jedan drugoga i govoricemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije
ono sto je najstroze. Razgovarati s jednim je lakse, i postenije, ne vuce ga broj, pred manje
usiju ima vise obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno
otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smijesno da sam se s njim dogovarao, i
ne zato sto je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjencanoj zeni, od koje je cesto
bjezao, spavajuci iz noci u noc u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam
cudio sto ga pitam o necemu sto on ne zna, a mnogo stosta tako potpuno ne zna, da je u tom
pogledu licio na svoju mnogobrojnu djecu.

Hafiz Muhamed bi me slusao rastreseno, sa smijeskom koji nista ne kazuje. Zivio je nagnut
nad pozutjelim knjigama istorije. Za ovog cudnog covjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao
da je postojalo samo vrijeme koje je proslo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje ce proci.ł ł
Rijetko je ko bio tako srecno iskljucen iz zivota kao on. Godinama je lutao po istoku,
tragajuci u cuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa
velikim zavezljajem knjiga, siromasan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim
njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah
te hvatao od guzve sto je u tom covjeku zivjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i
sjenke vec zivi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strasnoj vjecnosti postojanja.ł ł U
Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poucavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je
sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on pise istoriju
naseg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu dogaðaji i ljudi dobijali razmjere velicine i
znacaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da pise samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju
neljudskih razmjera, ravnodusan za obican zivot koji traje. Da sam ga upitao za ovog
bjegunca, sigurno bi mu bilo mucno sto ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro
koje je docekao bez groznice, i sto ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao sto je
sudbina covjeka u tekijskoj basci. I odgovorio bi tako neodreðeno, da bi opet sve ostalo na
mojoj odluci.

Rijesio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.

Upravo je dovrsio abdest, i pozdravivsi me htio da se ukloni bez rijeci. Zaustavio sam ga,
rekavsi da bih htio da govorim s njim.

Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, necega se bojao, ali ja nisam zelio nikakvu
prednost od njegova mucnog iscekivanja, i ispricao mu sve o bjeguncu: kako sam cuo, i vidio
iz svoje sobe, kad je usao u bascu, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno
je i da bjezi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono sto je istina, da sam bio u nedoumici, kao sto
sam i sad, sta da ucinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slucaju. Mozda je
kriv, nevine ne vijaju po noci, ali sam opet mislio i ovako: nista ne znam o njemu i mogao bih
uciniti nepravdu, a Bog neka me od nje sacuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se
umijesamo ili ne umijesamo? Je li gore sakriti zlocin, ako je zlocin, ili ne uciniti milosrðe?

Gledao me napregnuto, skrivajuci paznju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena
prica, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svjeze od vode i jutra, postalo zivo i nemirno.