Page 29 - Meša Selimović - Derviš i smrt

u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma sta da ucinim
bio bih miran, sad sam znao da je to odreðivanje, zato sam ostao na pola puta, neodreðen. Sve
je bilo moguce, a nista se nije ostvarivalo.

A on je bio u basci, u staroj kucici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, nista se
nije pomaknulo, nista se nije culo, krivo mi je bilo sto nije otisao. tako bi sam sve rijesio, sad
vise nije mogao pobjeci, ostace tu cijeli dan, i cijeli dan cu misliti na njega i cekati noc
spasiteljicu, za njega ili za mene.

Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuce,
lupao teskom obucom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bascu i
uzimao abdest, duvajuci snazno kroz nos, cisteci grlo, trljajuci se po sirokim prsima, klanjao
na brzinu, a onda lozio vatru, uzimao i ostavljao posuðe, sve s takvom bukom da bi se
probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez
zvukova i odjeka buka je samo zelja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kazemo kako suvise
lupa, udara, lomi, zvoni, on se cudio sto nekome moze cak i to da smeta.

Gotovo u isto vrijeme culo se i hafiz-Muhamedovo kasljucanje, ponekad nije prestajalo cijele
noci, u proljece i jesen bivalo tesko i zagusljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove
sam sklanjao, i izlazio sa smijeskom, sa crvenim pecatima na obrazima, govoreci o obicnim
stvarima, ne o sebi ni o bolesti, cinilo mi se ponekad da je to oholost narocite vrste, da bi bio
iznad nas i svijeta. Pranje je vrsio s posebnom paznjom, dugo trljajuci providnu kozu. To jutro
je kasljao manje, lakse, desava se da ga smiri blagi proljecni dah, isti koji ga drugi put
unistava, znao sam da ce danas biti ugodan, stisan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne
pokazujuci, ogorcenje.

Onda je sisao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdrzan i spor, suvise odmjeren za
njegovo bujno zdravlje, on svome drzanju poklanja vise paznje nego ijedan od nas, jer ima
vise da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, licila je na laz, ne neprirodnost, sa njegovim
rumenim licem i njegovih svjezih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, vec sumnja,
utisak koji se mijenjao prema raspolozenju.

Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo zivjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o
sebi, i nikad potpuno, vec o onome sto nam je zajednicko. I to je dobro. Licne stvari su suvise
tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne mozemo da ih ugusimo. Nacin
razgovora meðu nama sveden je uglavnom na opste, poznate recenice, kojima su se sluzili i
drugi prije nas, zato sto su sigurne, provjerene, zato sto cuvaju od iznenaðenja i nesporazuma.
Licna boja je poezija, mogucnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaci iz kruga opste misli znaci
posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome sto nije vazno ili sto je u nama
jednako. Drugim rijecima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, znacilo bi
znati ono sto ne treba.

Ali ova opsta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokusavao da se ukopam u
nesto sigurno, da me oluja ne odvuce iz zajednickog kruga; isao sam samom ivicom, i htio
sam da se vratim u nelicno. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidasnje.

Postojao je siguran i jednostavan nacin da svoju muku umanjim, cak i da je odstranim: da je
pretvorim u zajednicku brigu. Bjegunac se sad tice tekije, i odluku ne treba da donosim sam.
Imam li prava da krijem ono sto je postalo i njihovo. Mogu da kazem svoje misljenje mogu da
se zalozim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje