Page 28 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Glas mu je grub, prigusen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome sto je i
sam znao, mislio je mozda da sam zaista rðav covjek, da pakosno uzivam u njegovim
mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:

- Nesto te muci - rekao je s onom neocekivanom pronicljivoscu koja me porazavala, loveci
me u mojim vlastitim gustisima. - Doci cu jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.

Nije mi odgovorio na ono sto me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor
mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Cemu je mogao da me
pouci?

Otvorio sam prozor, zagusljivo je u sobi. Sisao bih u bascu da njega nije bilo, da bez sna
docekam zoru, kao sto cu je docekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je
sve guscim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujuci modru
zjenicu. Drvece je sad sneno u vrtu, pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro ce u prvo
svitanje i ribe poceti da iskacu iz vode, volio sam taj jutarnji cas buðenja, kao da zivot tek
nastaje.

Cekao sam nasred sobe, s osjecanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak
zbog onoga sto sam ucinio, i sto nisam ucinio, promasen te noci ispunjene prijetnjom i
strepnjom bez razloga. Osluskivao sam svaki susanj, sum pticjeg krila, cuo ujednacen tok
rijeke, a ocekivao da cujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoce li pobjeci, hoce li ostati,
hoce li ga uhvatiti? Jesam li pogrijesio sto ga nisam odao, ili sto ga nisam sklonio u svoju
sobu? Rekao mi je: sto god bi ucinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono sto ni
meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i nasao
sam srednje rjesenje, nikakvo, jer nista nije bilo rijeseno, samo je muka proguzena. Moracu da
stanem na jednu stranu.

Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga unistim, ili da ga spasem. Dervis sam,
stojim na odbrani vjere, i reda, pomoci mu znaci izdati svoja uvjerenja, izdati ono u sto je
ulozeno toliko godina moga cistog zivota. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a jos
nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je
vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za
mene i za brata. Pogorsao bih i svoj i njegov polozaj, nasla bi se neka veza i dosljednost u tom
postupku, licilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoc drugome, kad vec
bratu nisam mogao pomoci. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj
spor sa pravdom kako zna.

A opet, covjek sam, ne znam sta je ucinio i nije moje da sudim, a i pravda moze da pogrijesi,
zasto da ga uzmem na dusu i opteretim se mogucim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu
pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a sto sam ih izmisljao i davao im
znacaj, bilo je samo zato da mi posluze kao zaklon ispred onog pravog, jedino vaznog: sto
sam pokusavao da njime rijesim sebe. Naisao je upravo u casu kad je mogao da postane
jezicac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivsi ga, predavsi ga vlastima, presao bih preko
svoje zbunjenosti, ostao bih ono sto sam bio bez obzira na sve sto se desilo, kao da se nista
nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na zalost zbog njega, zrtvovao bih njega
unesrecenog i sebe ozlijeðenog, i isao dalje utrvenom stazom poslusnosti, nevjeran svojoj
muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konacna odluka: bio bih na drugoj strani, digao
bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadasnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno
ni drugo, od jednog me odvracala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta