Page 27 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Poslije sam se stidio te svoje narogusenosti (sta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!),
uhvatio sam se u niskom osjecanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni
i zavisni, jer to stvara nasu nalklonost, hrani je, i povecava znacaj naseg djela i nase dobrote.
Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, meðutim, nisam stidio, bio sam ljut, cinilo mi se da
sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam posao kroz bascu prema oronuloj kucici skrivenoj
sibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez odreðene unutrasnje potrebe, a
nisam mogao drukcije.

Vrata su bila otvorena, sismisi i golubovi su tu stanovali.

Zastao je.

- Zasto ovo cinis?

- Ne znam.

- Vec si se pokajao.

- Suvise si ponosan.

- Mogao si to i da ne kazes. A covjek nikad nije suvise ponosan.

- Necu da te pitam ko si i sta si ucinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve sto mogu da ti
dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.

- Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.

- Da ti donesem hranu?

- Ne treba. Vec ti je krivo sto si i ovo ucinio.

- Zasto mislis da mi je krivo?

- Suvise oklijevas, suvise razmisljas. Sto god bi sad ucinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne
misli vise na mene. Prijavices me ako budes mislio.

Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drzi?

- Ne vjerujes mnogo ljudima.

- Skoro ce zora. Ne bi bilo dobro da nas naðu zajedno.

Htio je da me se rijesi, nestrpljivo je pogledao u nebo sto se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg
svjetla. A ja sam zelio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga vise necu vidjeti. Niko mi ne
moze odgovoriti, samo on.

- Jos samo ovo: sam si, zar se ne bojis? Uhvatice te, ubiti, nemas izgleda ninasto.

- Ostavi me na miru!