Page 26 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Jesi li ubio koga?

- Nisam.

- Jesi li ukrao, oteo, ucinio kakvu sramotu?

- Nisam.
Nije zurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su
suvisna i dosadna, ne cijeneci me vise ni po dobru ni po zlu, ni kao opasnost ni kao nadu:
nisam ga izdao a necu da mu pomognem. Zacudo, to prelazenje preko mene, kao da sam drvo,
zbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezlicavalo i umanjivalo, oduzimalo mi
vrijednost ne samo u njegovim vec i u mojim vlastitim ocima. Nije me se ticao, nisam znao o
njemu nista, nikad ga vise vidjeti necu, a stalo mi je do njegova misljenja, uvrijedilo me sto se
drzi kao da me nema. Volio bih da se ljutio.

Napustao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.

Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine sto me gusila, u ðurðevskoj noci sto je zivjela za
sebe, u basci sto je postala svoj svijet, stajali smo, covjek do covjeka, bez radosti sto smo se
sreli, bez mogucnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mucno sam razmisljao sta da
ucinim s njim sto se pretvorio u granje, da ne ucinim zlo, da ne podrzim tuði grijeh, ne znajuci
kakav je, zeleci da se ne ogrijesim o savjest a ne nalazeci rjesenje.

Cudna je to bila noc, ne samo zbog onoga sto se desavalo, vec kako sam to primao. Razum je
govorio da se ne mijesam u ono sto me se ne tice, a umijesao sam se toliko da nisam vidio
izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom
potrebom, tekijski i derviski red me naucio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne
znajuci sta da ucinim, a to je vec znacilo da cinim sto ne treba. Svi su razlozi govorili da
ostavim covjeka njegovoj sudbini, a isao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji
nije mogao da bude i moj.

I jos dok sam mislio o tome, trazeci pogodnu rijec da se izvucem, rekao sam nenadano:

- U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.

Nije odgovorio, nije me ni pogledao, nista mu novo nisam rekao. Jos je bilo vremena da se
povucem, ali vec sam poceo da klizim i tesko se bilo zaustaviti.

- U dnu basce ima kucica - sapnuo sam - niko ne ide tamo. Tu drzimo nepotrebnu starudiju.

Tada me bjegunac pogledao. Oci su mu zive, nepovjerljive, ali nimalo plasljive.

- Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reci da sam ti ja pomogao.

- Nece me uhvatiti.

Rekao je to s takvom sigurnoscu, da mi se smucilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost
zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se sto sam mu ponudio skloniste. Dovoljan je sam
sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruzenu ruku, siguran u sebe do odvratnosti.