Page 25 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 25
- I ja sam putnik namjernik.
- Ne mogu.
- Onda zovni strazare, tu su, iza zida.
- Necu da ih zovem. I necu da te sklonim. Zasto da ti pomognem?
- Nizasto. I skloni se, tebe se ovo ne tice.
- Mogao sam da te upropastim.
- Nisi imao snage ni za to.
Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najvise me iznenaðivalo, iz rijeci u rijec, to
sto sam ocekivao da susretnem sasvim drukcijeg covjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i
nogu na kapiji. Zamisljao sam ga, prema zaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj
odbrani tanke daske, kao jadnog, uplasenog, izgubljenog covjeka, mislio sam cak da znam
kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukcije. Vjerovao sam da ce ga smeksati
jedna moja rijec, da ce ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom polozaju, jer je
zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, cak nije ni srdit, cinilo mi se da
zvuci gotovo veselo, podsmjesljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno vec
ravnodusno, kao da je iznad svega sto se desava, kao da zna nesto sto ga cini sigurnim. Toliko
je iznevjerio moja ocekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoce.
Zacudilo me i kako je trazio da ga sklonim, kao da je to najobicnija stvar, usluga koja bi mu
dobrodosla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio
sto sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluskivao je, malo podignute glave, ne ocekujuci
vise moju pomoc. Ne ocekujuci vise niciju pomoc, znao je da mu sad niko ne smije pruziti
ruku, da nema ni roðaka ni prijatelja ni poznanika, osuðen da bude sam u nesreci. Oko njega i
njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.
- Sigurno mislis da sam rðav covjek.
- Ne mislim.
- Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.
- Svako svoje zna.
Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrecom, vec primanje onoga sto jest, neko drevno
gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osuðenom covjeku, svih ljudi, i mene je
ubrojio u njih, i ne iscuðava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se
obazirao izgubljeno oko sebe, vec vrlo sabrano, vrlo odreðeno, odlucan da se bori sam.
Upitao sam zasto ga gone. Nije odgovorio.
- Kako si pobjegao?
- Skocio sam sa stijene.
