Page 24 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Sisao sam u bascu, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro ce zaci, dafina je pocela da cvjeta,
vazduh je okuzen njome, treba je posjeci, otuzna je, nametljiva. Osjetljiv sam suvise na mirise
ponekad, cijela zemlja vonja nepodnosljivo i gusi me, dolazilo je to iznenada, sa uzbuðenjem,
izgleda, iako ne znam kakve to meðusobne veze moze da ima.

Stajao je u spletu siblja, ne bih ga nasao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto
polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se cini da sam go, a ne mogu da
se zaklonim. Pretvorio se u siblje, izrastao u grane, pocece da se njise pod vjetrom nocnikom
sto kroz tjesnac silazi s planine.

- Treba da ides - rekao sam sapatom.

- Kuda?

Glas mu je cvrst, dubok, kao da nije onaj sitni covjek preda mnom.

- Odavdje. Svejedno kuda.

- Hvala ti sto me nisi odao.

- Necu da se mijesam u tuðe stvari, zato i zelim da odes.

- Ako me otjeras, umijesao si se.

- Mozda bi bilo najbolje.

- Jednom si mi pomogao. Zasto da to sad pokvaris? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo
sjecanje.

- Nista ne znam o tebi.

- Sve znas o meni. Gone me.

- Sigurno si im zlo ucinio.

- Nikakvo zlo nisam ucinio.

- Sta mislis sad? Ne mozes ostati ovdje.

- Pogledaj, je li strazar na mostu?

- Jest.

- Cekaju me. Svuda su okolo. Zar me gonis u smrt?

- Dervisi ustaju rano, vidjece te.

- Skloni me do sutrasnje veceri.

- Putnici mogu da naiðu. Namjernici.