Page 23 - Meša Selimović - Derviš i smrt

rasljama nogu i ruku, sto je, u muci, sam sebe razapeo na vratima. Znao sam da je promijenio
polozaj, vidio sam kako mu se tijelo opustilo, kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet
kostiju, i to je bilo novije, i vaznije, i bolnije, a ja sam pamtio njegov raniji grc i napor,
njegovu napetost, koja zivi, bori se, nikome se ne da, pamtio sam razapete opruge njegovih
misica sposobnih na cudo. Vise sam volio tu sliku nego onu drugu, porusenu. Od nje sam se
vise nadao, lakse me oslobaðala, obecavala da se osloni na vlastite moci. Druga je bila
zavisnost, nenadanje, potreba za osloncem. Sjetio sam se onog viðenog, ili neviðenog pokreta,
kojim je zelio da okrene moje oci prema svojima. Zvao me, molio da ne proðem pored njega i
pored njegova straha kao da me se nista ne tice. Ako to nije ucinio, ako sam ja samo zamislio
taj neizbjezni pokret zivota koji se brani i zove u pomoc, onda je ostao potpuno bez snage, a
sad i bez nade. Steta sto nista ne znam o tom covjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.

Prisao sam prozoru, i uplasio se mjesecine sto mi je udarila u lice. Kao da me je prokazala.
Pogledao sam, sa strane, nije ga vise bilo na kapiji, otisao je. Pogledao sam slobodnije po
basci, da je vidim pustu. Ali nije otisao. Stajao je pod drvetom, u sjeni, prilijepljen uz drvo.
Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesecini, sjena ga je sjekla iznad
koljena.

Nije gledao u kucu, ni u prozor, od mene vise nista nije ocekivao. Osluskivao je prema
sokaku, cuo je sigurno cak i korak macke, meskoljenje ptice, svoj utisan dah. Pogledao je u
krosnju drveta, i ja za njegovim pogledom: lagano se njihala pokrenuta ponocnim vjetrom. Da
li je molio da se utisa ili je proklinjao njeno sustanje? Jer vise nije mogao da raspozna sumove
izvan tekijskih zidova, koji su mu mogli vrijediti koliko i zivot.

Okrenuo se oko drveta, s leðima uz stablo, u krugu pomicuci posrebrene noge, pa se odvojio,
korakom koji se nije cuo, kao bez tezine, prisao dvorisnoj kapiji i oprezno je zatvorio
mandalom. Zatim se vratio, i krijuci se ispod sjenke drveca, dosao do ograde, nadnio se nad
rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom
zbunju. Da li je nesto cuo ili vidio, ili ne smije da izaðe, ili nema kud?

Volio bih da znam je li kriv.

I eto, prosao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zakljucao tekijska vrata, zatvorio se
u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog covjeka sto je nahrupio u ovaj mir, prisilivsi me da
mislim na njega i da, stojeci uz prozor, posmatram njegov ozivjeli strah. Ucinio je da
zaboravim na tuði grijeh u ovoj ðurðevskoj noci, i na pocetak svoga, i na dvije cudesne ruke u
sumrak, i na brigu. A mozda je bas bilo zbog nje.

Trebalo je da okrenem leða prozoru, da upalim svijecu, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio
da ga nepotrebno muci osvijetljeni prozor, da ucinim sta bilo, samo ne ono sto sam ucinio. Jer
to je vezanost, bolesno zanimanje, nerijesenost u sebi. Kao da nisam vise imao povjerenja u
sebe i svoju savjest.

Ovo skrivanje je djetinje, ili jos gore, kukavicko, nemam cega da se plasim, cak ni sebe, zasto
se pravim da ne vidim covjeka, i dajem mu priliku da ode a on to nece, zasto se pretvaram kao
da nisam siguran da je u tekijskoj basci, da krije zlocin ili bjezi od njega? Nesto se desava,
nimalo nevino, znam da se stalno desavaju teske i surove stvari, ali ovo je pred mojim ocima,
ne mogu da ga otisnem u neznano i neviðeno, kao sve ostalo, i necu da budem ni krivac ni
nevoljni saucesnik, hocu slobodno da se odlucim.