Page 22 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Covjek je jos stajao u istom polozaju, ali je sigurno ukocenost njegovih misica popustala, i sto
se koraci vise udaljuju, snaga mu je sve slabija.

Dobro je sto se tako svrsilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika
dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje sto sam u jednom trenutku bio spreman da im
ga predam, i sto sam uzivao, bolno, ali uzivao, u tom ljudskom lovu. Ovako ce kajanje, ako se
i javi, biti slabije.

Nisam mislio ko je kriv a ko prav, cak me se nije ni ticalo, ljudi rasciscavaju svoje racune i
krivica se lako naðe, a pravda je pravo da ucinimo ono sto mislimo da treba, i onda pravda
moze da bude sve. I krivda isto tako. Dok nista ne znam, nema ni odreðenja, i necu da se
mijesam. Doduse, vec sam se umijesao, cutanjem, ali to je mijesanje koje me ne opovrgava,
uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji ce mi biti najpogodniji, ako istinu saznam.

Posao sam prema tekiji, ostavljajuci covjeka samome sebi, sad moze da ucini sto mu je drago.
Hajka je minula, neka ide svojim putem. Gledao sam preda se, u pijesak staze i zelene rubove
trave, da ga iskljucim, da pokidam i one tanke niti veze sto je postojala meðu nama samo tren
ranije, da ostane ono sto je, nepoznati, s kojim se ne ukrstaju ni moje oci ni moj put. Ali, i ne
gledajuci, vidio sam mu bjelinu kosulje i bljedilo lica, mozda u sebi, po slici koju pamtim,
vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge, nije vise napregnut, ni svezan u cvor drhtavih
zivaca sto zive samo za taj cas trajanja koji odlucuje zivot ili smrt, vec covjek rijesen trenutne
muke, da bi bio osloboðen za misao o onome sto ga ceka. Jer, znao sam, nista nije odluceno
izmeðu njega i onih sto ga love, samo je produzeno, odgoðeno na nepoznato vrijeme, mozda
samo na sljedeci cas, jer on je bio osuðen da bjezi a oni da ga hvataju. A onda mi se ucinilo da
je podigao ruku, neodlucno, jedva je odvojivsi od tijela, kao da je htio da me zaustavi, da mi
nesto kaze, da me privoli da se umijesam u njegovu sudbinu. Ne znam jesam li to vidio i je li
to zaista ucinio, ili sam pogadao pokret koji bi mogao, koji je morao da ucini. Nisam se
zaustavio, nisam htio da me se vise tice. Usao sam u tekiju, okrenuvsi kljuc u zarðaloj bravi.

U sobi sam jos cuo taj skripavi zvuk kojim sam se odvojio. Za njega je to bilo osloboðenje, ili
mozda jos veci strah, konacna usamljenost.

Osjecao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o
svetim danima, umirila bi me muzika poznatih recenica kojima vjerujem, o kojima cak ne
mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogucava da zivimo i
disemo, drzi nas uspravne, daje svoj smisao svemu. Uvijek me je cudno uljuljkivala ta
povorka lijepih rijeci o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krecem, osjecam
se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet.

Samo, nije dobro sto sam htio da uzmem ma koju knjigu, i sto sam trazio zastitu poznatih
misli. Cega sam se bojao? Od cega sam htio da pobjegnem?

Znao sam, onaj covjek je jos dole, u basci, culo bi se da je otvorio kapiju. Nisam upalio
svjetlo, stajao sam u zutoj tami sobe, s nogama u mjesecini, i cekao. Sta sam cekao?

Bio je jos dole, sve je u tome. Dosta sto ga je tekija spasla, treba da ode. Zasto ne odlazi? U
sobi mirise na staro drvo, na staru kozu, na staro disanje, sjenke su samo prolazile njome,
ponekad, vec mrtvih mladih djevojaka, navikao sam na njih, tu su zivjele prije mene. A sad se
u ovaj stari mir, u ovo staro skloniste uselio nov, nepoznat covjek sa bijelom mrljom lica, i sa