Page 21 - Meša Selimović - Derviš i smrt

nemocno razapetim rukama, u cutanju, bio je uzas cekanja.

Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bjezanja. Sto
je nas polozaj postajao nemogucniji, cekanje je postajalo sve napetije. Osjecao sam da sam
uvucen u nesto neobicno, tesko i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj sto bjezi ili ovi
sto gone, nije mi bilo ni vazno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rjesavalo pred
mojim ocima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav cvor sam zivot, mozda malo
prejako, sabijeno, preblizu, izrazeno grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima,
koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj polozaj je izuzetno vazan. Uzbuðivalo
me sto sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom rijecju sve da presudim. Sudbina
ovog covjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moci
u onome sto sam mogao da ucinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kasalj mogli su da
ga upropaste, ne zato sto me njegove oci, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno
preklinju za milost, ni sto bi to mozda bilo nepravedno, vec sto sam htio da se igra produzi, da
budem gledalac i svjedok, uzasnut i uzbuðen.

Gonioci su se vratili, ne vise u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni vise
nisu samo progonitelji vec i krivci: njegovo bjekstvo znacilo bi njihovu osudu. Ovdje se nista
nije moglo rijesiti mirno, ishod mora biti ruzan, ma kakav da je.

Cutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-
strazari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavicaja, i ta strana tuzaljka, sto
je licila na divlji jecaj, cinila je nase cutanje jos tezim.

Koraci su se priblizavali, utisani i neodlucni, poceo sam da ih pratim sa dubokom
napregnutoscu, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam zelio da bude
uhvacen i da pobjegne, cudno se mijesao u meni strah za gonjenog i zelja da viknem gdje se
nalazi, i sve se to pretvaralo u mucno uzivanje.

Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da disem, damara nabijenih nestrpljenjem
prozivljavao sam taj trenutak koji je rjesavao i moju sudbinu.

Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka
nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke
su mu jos razapete, a lice bljesti kao fosfor. Od uzbuðenja pocele su da se mute pred mojim
ocima racve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.

Hoce li gonioci otvoriti kapiju i uci? Hoce li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i
upozoriti ih? Hocu li se nakasljati, od uzbuðenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila
bi se dva ocaja, a njih je vise, i nasli bi se oci u oci. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega,
sa surovoscu zbog straha i srdzbe sto su ga izgubili, i zbog srece sto su ga nasli. Ja bih gledao,
zgaðen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske basce. Ali toga casa osjecao sam se kao
gonjeni, slucajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a mozda i nije slucajno, Njega
sam vidio i zelio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ruzni kraj. Cinilo mi se da
ta moja zelja pomaze covjeku sto se tako nemocno bori za zivot da mu daje neke izglede na
srecu.

I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa
zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokusati, jos su mogli da se vrate,
ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.