Page 20 - Meša Selimović - Derviš i smrt

i cujem u bol, u sjecanje, u neostvarive zelje. Iscijeðeni sunðer moga mozga poceo je da se
natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.

4

Zar mislite da ce covjek postici ono sto zeli?

Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u brsljan, culi su se koraci. Nisam obratio na njih
nikakvu paznju, jedva sam ih i zapazio, po necemu sto je moglo da izgleda neobicno, ali je
utisak ostao sasvim povrsan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopustala da povezem pojavu i
moguci uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponocno doba pored
tekije, posljednje kuce na izlasku iz kasabe. Nista se u meni nije pokrenulo, nikakav
predosjecaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali znacaja koliko i let nocnog leptira, i nista me
nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome zivotu. Kakva je to steta i kakvo cudo sto
covjek ne osjeca ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teski
mandal na kapiji, i usao u kucu, neka se tuðe sudbine rjesavaju bez mene. Ali nisam znao, i
nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeci da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez
sebe. Nisam uspijevao, skoro ce ponoc, pomalo sam sujevjerno isao u susret tom casu buðenja
duhova svakakvog mraka, ocekujuci da se nesto desi i od ove moje tisine, dobro ili zlo.

Koraci su se vratili, tihi, tisi nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su
isti. Nesto u meni je znalo, uho je zapazilo neobicnost o kojoj nisam razmisljao, i zapamtilo
je: jedan korak je oprezan, drugi necujan, mozda cujan samo zato sto je bilo nemoguce
zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojeceg
koraka. Nocobdija se nije cuo, jo li to poranio neki jednonogi duh?

Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, necujni.

Okrenuo sam se i cekao. Poceli su da me se ticu, nametnuli su se jezom. Jos sam mogao da
priðem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to ucinio. Mogao sam da se prislonim na
crvotocno drvo vrata i da cujem dise li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. Cekao
sam, pomagao slucaju nemijesanjem.

Sokakom su se culi koraci, vise ih je, u trku, uzurbani i usopljeni. Hoce li im se jednonogi
pridruziti, ili ga vise nema?

Kapija se otvorila, i neko je usao.

Stao je na kamenu plocu dovratka i naslonio se leðima na siroka vrata, kao da je klonuo, ili ih
drzi da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga
ne bi zadrzalo.

Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osuðen, izdvojen,
izlozen, a sigurno bi volio da se skloni u najguscu tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su
u trku prosli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utisali kod okuke u sutjesci, tu je
arnautska straza, sigurno su gonioci pitali za ovog sto stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i
on da ce se gonitelji vratiti.

Gledali smo se, nepomicni na svojim mjestima, i cutali. Preko cijele sirine vrta vidio sam na
ploci dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u