Page 19 - Meša Selimović - Derviš i smrt

ostavljala traga. A te noci cinilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale
u meni, i da nisam ono sto sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogucnost, koja bi mogla da
postane razorna, ako ustraje.

Prvo sto sam osjetio bio je strah, jos dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da cu platiti taj
trenutak. Kaznice me Bog mukom savjesti, i necu dugo cekati da se javi. Mozda ove noci,
mozda sad.

Ali se nista nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak bastenske staze,
rastresen i umoran, jedva jos vreo od vatre sto je buknula u meni. Oprosti mi, Boze, saptao
sam nesvjesno, bez ucesca, ne sjecajuci se molitve koja bi mi u tom casu mogla pomoci.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bjezao, i stao uz ogradu nad rijekom.

Cinilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi cula pretrnula od udara. Ali za cudo, bio
sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo
zvonke sumove noci, jasne i preciscene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki
posebno a svi su se opet slivali u zajednicko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih
dalekih glasova, tihog hujanja noci sto se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih
krila. I nista mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je vise tih glasova, sumova,
brujanja, lepeta, da je vise svega, izvan mene, mozda sam i cuo tako jasno da ne bih slusao
sebe.

Bilo je to vjerovatno jedini put u zivotu da su se glasovi i sumovi, da su se svjetlo i oblici,
javljali kao ono sto jesu, kao zvuk, sum, miris, oblicje, kao znak i objava stvari izvan mene,
jer sam slusao i gledao izdvojen, neumijesan, bez tuge i bez radosti, ne kvareci ih i ne
popravljajuci, zivjeli su sami, bez mog ucesca, neizmijenjeni mojim osjecanjima. Tako
samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodusan
utisak, kao tuða neprepoznata stvar, nesto sto se desava, sto biva mimo svega, zaludno i
nepotrebno. Iskljucio sam se, i bio iskljucen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilicno
avetinjski, ziv ali ravnodusan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Nebo je ispraznjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno,
izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih
bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba sto spavaju ili umiru na plitkom dnu,
pritajeni i nepomicni poput mojih misli, ali one ce isplutati, nece ostati na dnu mene. Pa neka
ih, neka ustanu kad ozive, kad budem mogao da ih primim sa znacenjem koje nije samo
nagovjestaj. Za sad su mirne, i mozda moja cula blago piruju, u zatisju, za koje ne znam
koliko ce trajati, svoja i osloboðena. Za cudo, cula su cista i nevina kad ih ja ne opterecujem
nasiljem misli, ili zelja, oslobaðala su i mene i vracala me u mir, u neko daleko vrijeme koje
mozda nije ni postojalo, toliko je lijepo i cisto da ne vjerujem u njegovo bivse postojanje, iako
ga sjecanje nosi. Najljepse bi bilo ono sto je nemoguce, vratiti se u taj san, u nesaznano
djetinjstvo, u zasticeno blazenstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjecao tugu i ludost
takve zudnje, koja nije zelja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stisana
svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguce, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni
nabori vode okovani srebrom mjesecine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru,
kamena riba bijelog trbuha isplivala je na povrsinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.

Tada mi je doslo do svijesti da to ozivljava moja misao, pocinjuci da preobraca ono sto vidim