Page 18 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ali ovaj mladi covjek nije prikladan sabesjednik. Covjek doduse najcesce govori radi sebe, ali
mora da osjeti odjek svojih rijeci. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesecinom
tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslusno, nije mogao da ode dok ga ne
otpustim, ali je misao njegova otisla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao
da zadrzim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izrazava duznu poslusnost. A
stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove paznje i od mogucnosti njegova
shvatanja, da je sigurno slusao samo ocima, posmatrajuci micanje mojih usana. Bilo je
besmislenije nego da sam rijeci vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vracao. Nije se ni trudio
da shvati. Da se saglasi sa mojom mislju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slusao stihove u
Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izlozio se mjesecini, jos ne umije da se krije tamom i laznim izrazom, oci su mu
sirom otvorene, toboze slusa. Ali sjaj neceg viðenog prije ovog casa, svjedoci protiv njega,
kazuje da me ne cuje, izdaju ga. Sta je u njima? Kakva slika ili sjecanje, kakva rijec sto jos
odzvanja, kakvo to sneno pamcenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesecine nije ugasilo zdravu boju
njegovih obraza, osjencenih muskim crtama mladog tezaka, zenika, i snagom jake krvi. Sta
trazi u ovoj tisini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviskog reda, on je od ovog svijeta, od
ove ðurðevske noci, od ove osvijetljene mlake tame sto zove u grijeh, miris miloduha je na
njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prozet je carolijom ostrascenih sokaka, cuo je
tetrijebski sapat i ogluhnuo od njega, mozda mu u obeznanjenom dlanu jos bije udar krvi
nekog drugog mladog tijela i tesko stisavani plamen suklja iz njega kroz otvore ociju.
Opoganjen je ovom poganskom noci, uprljan, oprljen, osvijetljen, ociscen, trebalo bi ga staviti
veceras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tuðoj vatri, ugusice ga ova tekijska tisina, i
samoca, zasto se ne vrati u noc i ne bude ono sto je, tesko ce docekati daleku zoru, miloduh
mirise veceras, nesto se desava veceras, nesto je strasno veceras, mjesec dugo nece zaci, po
zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujucih sjenki prstace varnice vodenih kapi pod
vodenicama, pod johama, mjesec ce sjati cijelu ovu noc, mjesec ce zvati cijelu ovu noc, otici
treba, s njim, otici sam, otici i lutati, otici i ne vratiti se, otici i umrijeti, otici i zivjeti, ove noci
sto ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duze od trena, koliko ocni kapak da se spusti, znao sam po tome sto je
mladic stajao preda mnom sa sleðenim odsutnim smijeskom, nista nije cuo. nista osjetio od
orljave u meni, nezacuðen ludilom sto me iznenada obuzelo. Doslo je, kao buna, poslije muke
i straha zbog brata, poslije sumnji sto su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila zivota sto
ceka da se poruse temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade,
ostavivsi krs i pustos. Nisam mogao tada, u tom casu zaprepastenja, da sudim sebi, ni da se
kajem, ni da se molim, suvise je jos sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me,
oduzevsi mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Mozda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju
usana, ili po pokretu ruke, jer je zelio da ode, i otisao je, ne zureci, da ne pokaze nestrpljenje
koje ga je sigurno gonilo da sto prije ostane sam s onim sto je donio u ocima. Idi, rekao sam,
jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i glub, ali ja znam da je bio tu, i nisam
zelio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno
gubljenje svijesti, kao neobjasnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu