Page 222 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 222
cinilo da sam vidio taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama
na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koracaju ravnicom. To je najcistiji cas moga
zivota, najveci samozaborav, zamamljujuci bljesak svjetla, svecana tišina u kojoj se cuje samo
moj korak, miljama daleko. Zacudio se Kara-Zaim kad sam to rekao, mislio je da samo on zna
šta misli ratnik. (Ništa sad ne zelim toliko kao to osjecanje, ali se ono ne moze vratiti.) Bojali
su nas se, i dugo izmicali, dugo nas vrebali, ali ih je bilo mnogo više nego nas, i nastala je
krvava sjeca, zbog koje je mnoga majka zakukala, i naša i njihova. Bio sam prvi, i prvi sam
pao, isjecen, izboden, izlomljen, ali ne odmah, ne brzo.
Dugo sam nosio pred sobom okrvavljenu sablju, probadajuci i sasijecajuci sve što nije nosilo
bijelu košulju, a i bijelih košulja je sve manje, postale su crvene, kao i moja. Nebo iznad nas
bilo je crveni caršaf, zemlja ispod nas bila je crveno gumno. Crveno smo gledali, crveno
disali, crveno vikali. A onda se sve pretvorilo u crno, u mir. Niceg više nije bilo kad sam se
probudio, osim sjecanja u meni. Zatvarao sam oci i ozivljavao veliki trenutak, ne zeleci da
znam za poraz, za rane, za pokolj divnih ljudi, ne zeleci da vjerujem da su se desetorica
predala bez boja, odbijao sam ono što jest, ruzno je, grcevito sam cuvao sliku velike zrtve u
bljesku i vatri, ne dozvoljavajuci joj da izblijedi. Poslije sam plakao kad je varke nestalo. U
proljece sam se kaljavim putevima vracao iz zarobljeništva kuci, bez sablje, bez snage, bez
vedrine, bez sebe nekadašnjeg. Cuvao sam samo sjecanje, kao hamajliju, ali je i ono
onemocalo, izgubilo boje i svjezinu, i bodrost i raniji smisao. Vukao sam se cutljiv, kroz blato
sumornih ravnica; nocivao, cutljiv, po seoskim sjenicima i hanovima; išao, cutljiv, pod
proljetnom kišom, pogadjajuci pravac kao zivotinja, vucen zeljom da umrem u zavicaju,
medju ljudima koji su mi dali zivot.
Ispricao sam mladicu, jednostavnim, obicnim rijecima, kakav sam došao u selo tog proljeca
prije dvadeset godina. Ispricao sam bez razloga, zbog sebe, kao da sam sam sa sobom
razgovarao, jer se njega ne tice. Ali bez njega ne bih mogao da ispricam, ne bih mogao da
razgovaram sa sobom. Mislio bih o sutrašnjem danu.
Gledao me ozbiljan, zacudjen.
- A da si bio zdrav, i veseo, ne bi došao u zavicaj?
- Kad sve izda, covjek trazi utocište, kao da se vraca majcinoj utrobi.
- A poslije?
- Poslije zaboravi. Goni ga nemir. Zelja da bude što nije bio, ili što je bio. Bjezi od svoje
nafake i trazi drugu.
- Onda je nesrecan, ako misli da mu je nafaka uvijek na drugom mjestu, gdje on nije.
- Mozda.
- A ono svjetlo i bljesak na bojnom polju, to ne razumijem. I zašto je to najcistiji cas u zivotu?
- Zato što covjek zaboravi sebe.
- Šta ima od toga? I šta drugi ima od toga? Ovaj nece znati za naša oduševljenja. Ne znam je li
to dobro ili rdavo.
- Šta je bilo dalje?
- Zar ti majka nije pricala?
- Kaze da si bio tuzan.
Da, bio sam tuzan, i ona je to znala. Znala je i dok me nije vidjela. Culi su da sam poginuo, a
ja sam se tako i osjecao, kao da sam se vratio iz mrtvih, ili još gore, kao da me ceka smrt, od
pustoši, od nekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha što nisam znao šta se to desilo,
negdje sam bio, suncani bljesak i crveni odsjevi me bole, jer plamte iz mraka, kao u bolesti,
nešto se srušilo tamo gdje sam bio i ovdje gdje je trebalo da budem, osipalo se kao pijesak