Page 221 - Meša Selimović - Derviš i smrt

imam. Ostalo je tudje. Ostalo je uzas.

- Kako su mi otac i majka?
- Pa, dobro su. Moglo je biti i gore. Harunova pogibija ih je teško pogodila. I sve nas. Sad su
se malo smirili, ali još hude, posvršavaju ono najnuznije, pa sjednu, gledaju u vatru. Tuga.

Nasmijao se. Smijeh mu je zvonak, veseo.

- Oprosti. Otme mi se, i kad sam zalostan. I tako, zive. Ljudi im pomazu, koliko mogu. A još
im traje i ono što si ti poslao.
- Šta sam poslao?
- Novac. Pedeset groša. To je kod nas pravo bogatstvo. A njima ne treba mnogo, jedu ko tice,
krpe ono što imaju, nije to najteze.

Ko je poslao pedeset groša? Hasan, sigurno. Ovo je noc nepotrebne njeznosti, noc lijepih
vijesti, pred najgoru. Odavno me nije pohodila, i nece nikad više.
Zašto se ustrucavam da idem do kraja? Poslije ovoga, njeznosti nece biti. Bice ono što mora.

- A tvoji roditelji, kako su? Kako je Emin?
- Zdravljem su dobro, hvala Bogu. Ali zivi se tanko: il voda poplavi, il sunce sprzi. Samo, moj
otac ima dobru narav, pa sve bude lakše. Jedna mi je nevolja što nemam, kaze on, a druga bi
bila kad bih tugovao. Pa tako i ova jedna ispadne manja.
- A majka? Zna li da si došao meni?
- Zna. Kako ne bi znala! Otac kaze: ima on i svojih briga, to ti. A majka: nece mu glavu
razbiti, to meni.
- Je li ostarila?
- Nije.
- Bila je lijepa.
- Zar je se sjecaš?
- Sjecam se.
- I sad je lijepa.
- Došao sam tad iz vojske. Ima dvadeset godina od toga.
- Bio si ranjen.
- Ko ti je pricao?
- Majka.

Da, sjecam se. Svega se sjecam veceras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio
sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svjezim oziljcima rana, tek zacijeljenih, ili još rovitih,
ponosan na svoje junaštvo, i tuzan zbog necega što mi je ostalo nejasno poslije svega. Mozda
zbog sjecanja koje sam neprestano obnavljao, zbog svecanosti zrtve što nas je digla u nebesa,
pa je poslije bilo teško hodati zemljom, prazan i obican.
A jedan dan je izdvojen iz drugih.
I u snu sam vidio tu sliku, kad smo u rano jutro, znajuci da smo opkoljeni i da nam nema
spasa, odlucili da umremo kao vojnici Boga velikoga. Pedeset nas je bilo na šumovitom
proplanku, nad pustom jesenjom ravnicom, na kojoj su se dimile vatre neprijateljskog tabora.
Poslušali su me, bio sam uvjeren da svi misle kao i ja, uzeli smo abdest, pijeskom i prašinom,
jer vode nije bilo, proucio sam ezan, ne stišavajuci glas, klanjali smo sabah, svukli sve da
budemo lakši, ostavši u bijelim košuljama, i sa golim sabljama izašli iz šume upravo kad je
sunce granulo nad ravnicom. Ne znam kako smo izgledali, jadno ili strašno, nisam mislio o
tome, osjecao sam samo vatru u srcu i snagu u tijelu, što nije znala granicu. Poslije mi se