Page 227 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Htio je da me poljubi u ruku, tako su ga sigurno nasavjetovali, da bi me odobrovoljio, i da bi
pokazao zahvalnost koju ne osjeca. Nisam dozvolio.
Otišao je, umoran, dalek je put od sela do kasabe (još dalji od kasabe do sela), mozda malo
zacudjen što se sve dobro svršilo, mozda i ozalošcen što ce ostati. Mimoišli smo se, hladni i
tudji.
Gotovo s gadjenjem sam mislio kako je moglo da bude i drukcije, da ga zagrlim, da se
poljubimo, da mu govorim pametne savjete, da suznih ociju drzim njegovu cvornovatu ruku,
šapcuci zalostivo: sine moj, da maloumno trazim svoje crte na njegovom licu, da ga raznjezim
posljednjom svojom slikom koja ce mu ostati u sjecanju. Zaista je bolje da mu u sjecanju
ostane nešto ljepše i pametnije.

Da, stajao sam nad njim, sa svijecom u ruci, dok je spavao najcvršcim snom, koji je dat samo
mladima, i glupacima, i uzalud trazio njeznost u sebi. Svjetlo je skakalo po izbocinama
njegova lica, košcata prsa su disala spokojno, jaka usta, slicna mojima, smiješila su se necemu
što je ostavio, još nerazdvojen. Mislio sam: zamijenice me na ovom mjestu, i u zivotu, moja
kost, mozda, ja nekadašnji: zivljenje se nastavlja. Ali se u meni ništa nije zatalasalo, prisiljena
misao je ostala hladna, nisam se sagnuo da ga poljubim ni dlanom dodirnem. Nisam sposoban
za njeznost.

Pa ipak, zelim ti srecu, mladi covjece.
Pasvandzija je negdje u mraku oglasio ponoc. Posljednju moju ponoc, posljednji dan: svojim
krajem docekacu mu pocetak.
Znam to, a zacudo, izgleda daleko sve što treba da se desi, i sasvim nestvarno. Duboko u sebi
vjerujem da se nece ni desiti. Znam da hoce, ali se nešto u meni smješka, opire, odbija. Desice
se, ali je nemoguce. Ono što znam nije dovoljno. Još je suviše zivota u mome srcu, i ne
pristajem da shvatim. Mozda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt.
Ali cim sam spustio kalem, dugo nisam mogao da ga uzmem u utrnulu ruku, zbog umora, ili
bezvoljnosti, zbog misli što se javila kukavicki, da nikakva smisla nema to što radim. I pošto
sam ostao bez odbrane, ozivio je svijet oko mene. A svijet je tišina, i tama.

Ustao sam i prišao otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konacna. Nigdje nicega, nigdje
nikoga. Prestala je da kuca i posljednja zila, utulilo se i posljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha,
ni truni svjetla.
O, svijete, pustoši, zašto baš sad tako?
Tada se u toj gluši, u toj smrti, javio negdje jedan glas, vedar, mlad, cist, i zapjevao cudnu
pjesmu, snenu i tihu, ali svjezu i otpornu. Kao pijev ptice. Tako je i utihnuo, kako se i javio,
nenadano. Mozda udavljen, kao ptica.
Ali je ostao u meni, ziv, raznjezio me, uzbudio, uzbunio. Taj obicni nepoznati ljudski glas, na
koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Mozda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, mozda zato
što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saucesno i ohrabrujuce.
Javila se zakašnjela njeznost. Covjece koji pjevaš u zastrašujucoj tami, cujem te. Tvoj krhki
glas mi lici na pouku. Ali cemu sad?

Gdje si, Ishace, odmetnice, da li si ikad i postojao?
Grdna si varka, zlatna ptico!
U drugoj sobi bdije hafiz Muhamed, mozda je saznao i ceka da ga pozovem ili da mu dodjem,
pušta me da posvršavam racune sa sobom i da izmolim od Boga milost. Sigurno place
nemocnim starackim suzama nad tugom ovoga svijeta. On zali sve ljude. Ne voli ih na jedan