Page 226 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Obrazi su joj blijedi, pod ocima duboka sjenka od trepavica, savijena koljena drhte na zemlji,
pored njih polozene ruke, dlanovima dodiruju travu, kao moje malocas.

- Zašto si došla?
- Hoceš li da podjemo zajedno u svijet? Sve cu ostaviti i pobjeci s tobom.

Vec tri dana je tudja zena, tragovi tudjih ruku su ostali na njoj, tudja usta su skinula mašak s
nje. Rekao sam to, uzasnut.

- Baš zato - odgovorila je nerazumno, nerazumljivo.

Uhvatio sam je za mišice, kao davljenik, tudju, svejedno mi je, svoju, oduvijek, nisam znao
šta je oduvijek, znao sam samo za taj cas, jedini vazan, što je potirao vrijeme, i zaljenje,
drhtavi prsti su se zaboli kao klinovi, niko mi je ne bi mogao oteti, osim mrtvu, drzao sam je
oštrim kandzama pribodenu za zemlju, utihnula je rijeka, zvonila su samo moja zvona,
nepoznata i nezaljuljana dotad, sva zvona, kao na uzbunu, okupice se ljudi, ne ticu me se
ljudi, nema ljudi, o, snu moj, koji si postao zrtva.
Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je novorodjenu, udavljenu,
bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u zemlju, kukurijek joj
cvjeta iz pazuha, visibaba izmedju bedara, maca s topola praminja po svijetloj kozi, da li da je
ostavim da je zatrpa, ili da je polozim u duboki vir, ili odnesem pod kamenu mogilu iznad
šume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i šibljika vrbova?
Otišao sam, ne osvrnuvši se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je cudnu, kao stecak.

- Hej! - vikao sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajuci bijelu proljetnu mogilu, ali
iz daljine nije bilo odjeka.

Tako sam i zaboravio.
I ne bih se, vjerujem, ni sada sjetio, da ove noci, baš ove noci, nije došao njen sin. I moj,
mozda.
Znam, mogao bih da kazem, kao i svaka budala: da se nije desilo to što se desilo, moj zivot bi
bio drukciji. Da nisam otišao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u
kasabu, da Harun nije... Smiješno. Šta bi onda bio zivot? Da je nisam ostavio, da mi nije
izgledalo lakše pobjeci nego prkositi cvijelom svijetu, mozda ne bi bilo ni ove noci, ali bih tu
zenu sigurno zamrzio, misleci da je stala na put mojoj sreci, omela me da ne uspijem u zivotu.
Jer ne bih znao ovo što sad znam. Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nije
prošao. A ko zna šta bi me i na drugim cekalo.

- Sreca tvoja što si otišao iz sela - kaze mi mladic sneno.
- Idi, spavaj, umoran si.
- Sreca tvoja.
- Probudicu te rano. Idem na put.
- Daleko?
- Hafiz Muhamed ce se pobrinuti za tebe. Hoceš li da ostaneš u tekiji?
- Meni je svejedno.

I meni je. Neka sam izabere, neka okuša. Ništa mu ne mogu pomoci. Niko nikom ne moze
pomoci.