Page 224 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Rekao sam Eminu, kad ti sin odraste, pošalji ga meni. Pobrinucu se za njega. Toliko cu
valjda moci.

Lagao sam, da ga umirim.
Osjetljiviji je nego što sam mislio. Izgledalo mu je neprilicno da mole baš mene, nešto mu je
bilo cudno.
Meni nije bilo cudno. Saznao sam, eto, sad, na kraju svega, da me nije zaboravila. I ne znam
da li mi je drago, jer je tuzno. Cesto me pominjala, znaci da je mislila o meni. I povjerava mi
sina jedinca da mu pomognem, da ne ostane seoska sirotinja. Voli ga, sigurno, voli ga toliko
da pristaje i na rastanak, samo da ga odvoji od seoskog kala i nesigurnosti. Mozda sam i ja
krivac što šalju djecu u kasabu, zavodi ih glas o meni.
Pokajaceš se, lijepa zeno, kad cuješ.

Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više
nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog
te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete,
postao sam tvrdi i zatvoreniji prema svakome: osjecao sam se poharan, i nisam davao ni
drugima što nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne
znajuci. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što
svoju neistrošenu njeznost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj zeni. Ali mozda to
govorim bez razloga, sad, svodeci racune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne zaleci, a
pozalio sam kad ništa više nisam mogao izmijeniti.

Treceg dana po dolasku, zamoren paznjom i zabrinutošcu roditelja, odlutao sam od kuce u
jutro i obreo se na visoravni iznad sela, iznad šume, iznad rijeke, u krševitoj pustoši nad
kojom samo orlovi krstare, dodirnuo dlanom plocu velikog kamenog stecka, usamljenog
izmedju pustoši neba i zemlje, vijekovima smirenog i nikome otkrivenog, osluškivao da
cujem glas kamena, ili groba, kao da je pod njim skrivena tajna zivota i smrti, sjedio nad
provalijom, nad beskrajem šuma i krša, i slušao zmijsko cicanje visinskog vjetra, u dvostrukoj
pustinji samoce i nepostojanja, kao prastari mrtvac ispod ploce. - Hej! - vikao sam mu,
dalekom, u prazninu vremena, i glas se teturao preko šiljatog kamenja. Usamljen glas i
usamljen vjetar. Potom sam se spustio u šumu, udarao celom u koru stabala, razbijao koljena
o kvrgave zile, zaustavljao se u raširenim rukama zbunja, grlio se s bukvama, i smijao se,
padao i smijao se, ustajao i smijao se. - Hej! - vikao sam onom dalekom, usamljenom, što je, i
u grob zatvoren, htio da bude u visinama. - Hej! - vikao sam, i smijao se, bjezeci.

Zaobišao sam njeno selo, da je ne bih vidio, sišao do rijeke, ovdje nema usamljenosti, ponio
sam je odozgo, donio sam je iz daljine, hodao ravnom obalom i gazio u rijecni plicak, ulazio i
izlazio, kao pijan, omamljen tihim grgorom brzaka, stajao u vodi do koljena i zamišljao kako
tonem, sve dublje, u vir, sve dublje, voda mi je do brade, do usana, iznad glave, nada mnom
zubori matica, oko mene zalenkasta tišina, lelujava trava mi se omotava oko nogu, lelujav sam
i ja, kao vlat, ribice mi ulaze u usta i izlaze kroz uši, rakovi se hvataju štipaljkama za moje
nozne prste, o bedro se lijeno ceše velika spora riba. Mir. Svejedno. - Hej! - viknem, bez glasa
i sjednem u šumarak izmedju rijeke i puta, izmedju zivota i smrti.

Nikoga nema, niko ne prolazi ovom udolicom izmedju dva sela, ljudi su na njivama i oko
kuca, samoca me ugodno boli, zao mi je zbog nje a ni s cim je ne bih zamijenio, miriše topla
vlaga proljetne zemlje, na topole slijecu gugutke, u plicaku se kupaju golubovi, rašepurenih
krila, prskajuci oko sebe zelene i crvene kapljice, daleko negdje calaka troma klepetuša.