Page 225 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Poznat kraj, poznate boje, poznati zvuci; gledam oko sebe: moje, mirišem: moje, slušam:
moje.
Moje je i ovo što je prazno, cega nema.
Zudio sam da dodjem ovamo, mirisao sam vjetar, kao kurjak, moja je zelja nalazila pravac, i
evo me, ovdje sam, nema cuda kome sam se nadao, ali je dobro, ali je lijepo, ali je tiho. Tiho,
kao usnu, tiho, kao u prezdravljanju.
Dodirnem dlanom mekanu travu, tek izraslu, njeznu kao djecija koza, i zaboravim na
probudjenu zemlju.
Mislio sam na zavicaj, na rodnu kucu, zureci ovamo, i na nju, ponekad.
Sad sam mislio samo na nju.

Bilo bi bolje da si me cekala, šaptao sam, u sebi, bilo bi lakše. Ne znam zašto, ali bi lakše
bilo. Mozda si ti vaznija od zavicaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. K.amo srece da te
nema, bilo bi lakše, bilo bi bolje. Bez tebe, više me bole tudje daljine, i prazni drumovi, i
cudni snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe.
Ne zelim, svejedno je, a dozivam njenu sjenu, njen nestali lik, da se oprostim, posljednji put,
da je ostavim još jednom.
I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog šiblja, od odsjaja vode, od sunceva
svjetla.
Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se dašak vjetra javi, nestace.
Zelim to, i strahujem.

- Znao sam da ceš doci - rekao sam. I odmah, bez stanke:
- Kasno je, nicega više nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude.
- Alahemanet - rekao sam, za oproštaj. - Necu ti dozvoliti da me progoniš kao avet. Uvijek
stojiš izmedju ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza,
ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otici cu u
svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike nece biti u meni.
- Zašto drziš glavu u dlanovima? - upitala me. - Jesi li tuzan?

Otici cu, rekao sam, i zatvorio oci, spustio kapke, kao vizir, kao kapiju, da utamnicim njenu
nestalu sliku. Otici cu, da te ne gledam, otici cu, da ne mislim na izdaju.

- Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad?

Otici cu, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima,
raznijece ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni ce ga potrti pozlijedjenost.

- Zašto si otišao jesenas? Covjek nikad ne treba da ode kad ima razloga da ostane.
- Morao sam da odem.
- Ostavio si me. Šta si trazio po svijetu? Vratio si se tuzan. Je li to sve što si dobio?
- Tuzan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova.
- Tuzan si i zbog mene.
- Tuzan sam i zbog tebe, ali necu da ti kazem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim.
Uvece sam lijegao pod šumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kiše, i
zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Koracao sam drumovima bez kraja, uplašio bih se
koliko ih ima i kakve su strašne razdaljine na svijetu, da te nisam drzao za ruku, išao uz tvoje
bedro, uz tvoj bok, jedva cekajuci ravan drum, da zatvorim oci, da mi budeš bliza i jasnija.
Zašto placeš?
- Govori još kako si mislio o meni.