Page 211 - Meša Selimović - Derviš i smrt

zbog mene, što sam pustio Dubrovcanina da pobjegne, iako sam to mogao sprijeciti. (Te rijeci
su otišle odavde, pa su se, eto, opet vratile u mjesto rodjenja!) Pisao je dubrovackom senatu i
trazio da se krivac kazni zbog lazi i uvreda koje mu je nanio, uvrijedivši tako i zemlju kojom
on, po carskoj milosti, upravlja. Ako krivac ne bude zasluzeno kaznjen i ako ga o tome ne
obavijeste, uz duzno izvinjenje, bice prisiljen da zabrani svu trgovinu i sve veze s
Dubrovnikom, jer bi to znacilo da nema ni prijateljstva, ni volje s njihove strane da se odrze
dobri odnosi, korisni i nama i njima, ali više njima nego nama. Zao mu je takodje što je za
pruzeno gostoprimstvo, koje ne uskracujemo nikome dobronamjernom, placeno gnusnim
izmišljotinama i o njemu licno i o najuglednijim ljudima vilajeta, što pokazuje kako je malo
istinoljublja a mnogo mrznje u srcu pomenutog trgovca koji je to pismo pisao. Zato, ako
postupe kako je pravo, i ako naše veze ostanu dobre, što od svega srca zeli, a što je sigurno i
zelja casnog senata, neka pošalju pravog prijatelja, i našeg i njihovog, a takvih sigurno ima,
jer naše veze nisu od juce, i covjeka od reda, koji ce poštovati obicaje i vlast zemlje koja ga
prima, a nece pljunuti na naš hljeb i so, niti ce se ponašati nedostojno, na sramotu svoju i
republike koja ga šalje, niti ce sklapati prijateljstvo s najgorim ljudima, kakvih svugdje ima,
pa i kod nas, koji ne misle dobro ni sebi ni zemlji koja ih je rodila, a cije je usluge pomenuti
trgovac kupio na ruzan nacin, što je casnom senatu svakako poznato.

- Sigurno znaš na koga vezir misli.
- Ne znam.
- Znaš.

Pun je, mekan, obao, zamotan u prostrano svileno odijelo. Lici na staru zenu, kao svi koji
godinama cuce uz velikaše.

- Valija zeli da se on uhapsi.
- Zašto da se uhapsi? Opravdao se, nije kriv.
- Vidiš, sjetio si se o kome govorim. Da, sjetio sam se, znao sam sve cim sam cuo da si došao,
znao sam da ceš traziti njegovu kozu, ali ga ne dam. Svakog drugog bih pustio, njega ne dam.

Rekao sam defterdaru da je zelja svijetlog vezira za mene uvijek bila zapovijest. Zar nisam
poslušao sve što je od mene trazio? Ali sad molim da odustane od svoje namjere, zbog ugleda
vezirova i zbog pravde. Hasana ljudi vole i cijene, i ne bi im bilo pravo da ga uhapsimo,
pogotovo što se zna da nije kriv. Ako valija nije upucen, ja bih otišao da mu sve objasnim i da
ga molim za milost.

- U sve je upucen.
- Zašto onda to trazi?
- Je li Dubrovcanin kriv? Onda je i Hasan. Mozda i više. Od stranca mozemo ocekivati da
bude neprijatelj ove zemlje, od našeg covjeka ne mozemo. Neprirodno je.

Volio bih kad bih smio reci: zar su vezir i ova zemlja isto? Ali u razgovoru s mocnicima
covjek mora da proguta sve pametne razloge, i da prihvati njihov nacin mišljenja, a to znaci
da je unaprijed pobijedjen.
Uzalud sam tvrdio da Hasan nije neprijatelj, i da nije kriv; defterdar je samo odmahivao
rukom, rekavši da smo slijepo povjerovali u njegovu drsku pricu.

- Je li tvrdio da Dubrovcanin nije mogao dobiti odmorne konje u menzilhani? A nisu ni
odlazili u menzilhanu.
- Ko to kaze? Muselim?