Page 208 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Gdje su trgovci?
- Otišli su. Procitaj, pa mi kazi je li trebalo da odu.

Sam mi je djavo natovario na vrat ovog covjeka, glupog, upornog, nepodmitljivog,
sumnjicavog, koji je sigurno i svoju vlastitu majku pratio podozrivim pogledom. Ne
razumijevajuci ništa a okrivljujuci svakoga za sve, zatrpavao me prijavama, pamteci ih i
raspitujuci se za svaku kako je riješena. Pola nevolja, a bilo ih je dosta, dolazilo mi je od
njega, i vec sam poceo misliti, smatrajuci ga bozijom kaznom, da svako ima svoga Piri-
Vojvodu. Samo je moj bio najtezi. Sumnjao sam i da mi je namjerno podmetnut, kao
potcinjeni koji ce me nadzirati, i izbor je bio savršen. Nije bio niciji covjek, i nije sluzio
nikome osim svojoj gluposti, a to je bilo dovoljno da me tri puta dnevno istjera iz koze. Sam
je, medjutim, bio neranjiv. Uzalud sam pokušavao da ga urazumim, u pocetku, poslije sam
klonuo. Jedva me slušao, visoko dignute glave, ohol i prezriv, ili iskreno zacudjen, sumnjajuci
u moju pamet i u moju ispravnost, i muceci me i dalje svojom nepodnošljivom savjesnošcu.
Ostalo mi je da ga zadavim, kad jednom pobjesnim, ili da pobjegnem glavom bez obzira, kad
više ne mognem da izdrzim. Najgore je što si mogao naci hiljadu razloga da ga nazoveš
budalom, ali nijedan da ga proglasiš nepoštenim. U njemu je bjesnilo nacelo neke nakazne
pravde i strasne zelje da se kazne svi ljudi, za što bilo, i sva moja oštrina bila mu je
nedovoljna. Drugi su me optuzivali zbog surovosti, on mi je zamjerao zbog popustljivosti.
Neprijatelji su prihvatili i jedno i drugo.

Ispricao je kako su hajduci napali dubrovacke trgovce pod planinom, i dok su ih odbili,
pobjegao im je jedan konj, i bjezeci prema kasabi, okrenuo u neko selo. Dubrovcani su ga
uzalud trazili, i otišli su ne našavši ga, jer im se zurilo da planinu predju za dana. Piri-Vojvoda
je saznao za konja i odmah ga pronašao, natjeravši seljake da vrate sve što su uzeli, a vjerujem
da bi mu dali i svoje a ne tudje. Tako je našao i pismo, i odnio ga sarafu Salomonu, da mu ga
procita, jer nije znao latinicu.

Zavrtjelo mi se u glavi od te zapletene price i od tog jedva uhvatljivog dogadjanja, na koje bi
svaki pametan covjek samo odmahnuo rukom, a Piri-Vojvoda je tjerao do kraja, jureci sjenke,
i istjerao špijunski izvještaj!
Stajao je preda mnom i cekao. Procitao sam pismo i saznao što sam znao i ranije, da stranci
pišu o onome što vide i cuju u tudjoj zemlji, i svi to znaju i svi to cine, a opet se svi
zgranjavaju kad se uhvati. Procitao sam, i odahnuo: nije pisalo ništa o Hasanu što bi moglo
baciti ma kakvu sumnju na njega, ni o meni, što bi me moglo uvrijediti. Dubrovcanin je pisao
najviše o veziru i o upravljanju zemljom. Ponešto, doduše, tacno, ali ruzno kad se procita.
(»Chaos uprava izcrpila je snagu zemlje... Da vidite, kakovi su to glupi ljudi, ti kajmakami i
muteselimi: Vi bi se cudili, kako je moguce, da ti ljudi, koji ni u pošteno društvo nespadaju,
mogu imati vladu... Mreza špijunluka u Bosni razastrta je preko cinovnika i tajnih uhodah,
kao u kojoj derzavi zapadnoj... Vezir je uveo bezpravje i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko
nije s njim evet govorio, taj je neprijatelj... U obce pako on postavlja, premiešta, odpušta
cinovnike i vlada zemljom po ceifu; zakonah se izrazio više puta da ne zna... Omrznuo je i
muhamedancem i kršcanom. Ali ga vlada nece lahko dignuti, jer si je on u sedam godinah
nagrnuo dukatah, te se š njimi drzi u Carigradu... Š njim drzi se takodjer sve njegovo pleme...
Sredstvom ovoga necudorednoga, okrutnoga, izdajnickog druztva zajašio je narodu na vrat,
tako da niko nesmjede ni pisnuti... Ovaj sistem terorizma i policije, naravno je, da je morao
Bosnu uciniti mrtvim udom carstva, jer više nevjerovaše prijatelj prijatelju; otac sinu, brat
bratu, drug drugu, jer se svako bojaše crnih ljudi Osmanovih, i bio je sretan, ako se nije zanj
culo u zemlji...« I kupovina oduzetih imanja u Posavini je pomenuta, i cijena za koju su
kupljena, za bagatelu, i imena prijateljah i ljubovnikah iz vezirova plemena, sve što su uzeli,