Page 210 - Meša Selimović - Derviš i smrt

sam se umirio kad sam cuo kako odgovara. Jest, rekao je, Dubrovcanin je otišao kuci, a zurilo
mu se, dobio je vijest da mu je majka na umoru. Dao mu je momke i konje, zato što u
menzilhani nije bilo odmornih konja. A otpratio ga je do polja, kao što uvijek prati prijatelje.
Pricali su o obicnim stvarima, toliko obicnim da ih se jedva i sjeca, a sjetice se ako baš treba,
iako ne vidi da to ima ikakva znacaja. Prijatelj mu nije govorio ni o kakvom izvještaju. (-
Špijunskom - objasnio je muselim.) Vrlo mu je to cudno, jer se covjek bavio samo trgovinom,
i ni u kakav drugi posao nije ulazio. I njega je nagovarao da karavane i trgovinu okrene na
Dubrovnik, umjesto na Split i Trst, ako bi se opet poceo time baviti. S ostalim Dubrovcanima
nije otišao zato sto je pismo od kuce dobio tek kad su oni otišli (to je lako provjeriti: covjek
koji mu je donio pismo, još je u hanu), i spremio se na brzinu, uzevši samo najpotrebnije
stvari.

Kad smo mu pokazali izvještaj, preletio ga je ocima i mašuci glavom, izrazio cudjenje ako je
to pisao njegov prijatelj, on ne zna, doduše, jer se nikad nisu dopisivali, da bi mogao
prepoznati rukopis, ali je moguce prepoznati misao, a baš nju ne vidi. A ako je to zaista
njegovo, a po svemu izgleda da jest, onda on ima dvije duše, i ovu mu do sad nije pokazivao.
Nasmijao se citajuci izvještaj, i rekao da bi mu bilo krivo što je ispao budala, kad bi od ovog
moglo biti kakve štete. Ali, srecom, ne moze, jer sve što je ovdje napisano, mogao bi svako o
svacijoj zemlji reci, i niko se više ne cudi takvim stvarima. Nije njegovo da nam išta savjetuje,
niti mu je to obicaj, ali misli da vatru ne treba raspirivati bez potrebe, ni gasiti kad se sama
ugasila. Bruka i uvreda je izbjegnuta, jer bruka nije ono što se cini, a pogotovu što se ne ucini,
vec ono što se razglasi. Ostala je samo osujecena namjera. Onda nema ni uvrede, osim ako
nam je potrebna. I tako, od svega još moze ispasti i korist. Ne, zaista se ne slaze s ovakvom
rabotom, mada vec odavno ljude ne smatra andjelima, ali svoga prijatelja ne zeli da grdi, jer bi
bilo ruzno, niti da opravdava, jer to više nikome ne treba. Moze da govori samo o sebi i, mada
nije kriv, spreman je da izrazi zaljenje, nama i veziru, što je umiješan u jednu besmislicu, koja
nam je zadala više brige nego što zasluzuje.

Slušao sam ga sa zanimanjem. Sumnjam da nije znao za razlog Dubrovcaninova bijega, ali je
ostavljao utisak da mu je savjest cista, a sigurno i jest, jer ga se ne tice ni pismo ni vezirov
ugled. Na sve je imao miran i uvjerljiv odgovor. Mozda sam samo ja osjecao podsmješljiv
prizvuk u svakoj njegovoj rijeci, jer sam pazljivo pratio sve što kaze, radostan što uspješno
odbija sumnje. Uvidio sam, još jednom, koliko mi je stalo do njega, i koliko bi me pogodila
njegova nevolja. Ne bih ga lako prepustio nicijoj osveti, ali mi je drago što se sam opravdao.
Volim više ono što jest, nego ono na što bih bio prisiljen.

Za sebe se nisam mnogo brinuo pred vezirom: bio sam mu potreban.
U petak, poslije dzume, Mula-Jusuf mi javi da me u mešcemi ceka valijin defterdar. Koji ga je
šejtan doveo ovamo po ovako ruznom vremenu!
Svratio sam do muselima. Malo prije je otišao kuci, obuzela ga neka vatruština, rekli su mi.
Znao sam kakva je to vatruština, spasava se njome od svake neprijatnosti, ali mi nije lakše što
to znam.
Docekao me ljubazno, predavši mi selam od valije, i rekavši da bi volio da odmah svršimo
ono zbog cega je i došao, a nada se da nece trajati dugo, umoran je od puta i dugog jahanja, i
zelio bi da se što prije okupa i odmori.

- Zar je posao toliko hitan?
- Moglo bi se reci i da je hitan. Još danas moram javiti valiji šta je uradjeno.
Ne okolišeci, izrekao je sve odjednom, naglasivši odmah da je valiju naljutilo i uvrijedilo ono
pismo. (To je namijenjeno meni, da bi me upozorio na ozbiljnost cijele stvari), a krivo mu je i