Page 206 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Bicu zdrav i necu imati šta da jedem. Ne znam je li to sreca.
- Ko ce te hraniti? Sin ili kcerka? Mogu ti i ja slati tekijsku hranu. I tako se moze zivjeti.
- Stajacu u redu pred imaretom.

Smijali smo se, kao šašavi, smijali smo se, kao da je sve to najljepša šala, kao da je nešto
mudro i korisno. Smijali smo se, zato što se covjek uništava.

- Zar znaš, lukavce? - pitao me. - Odakle znaš? Zašto ne vjeruješ da pravim dobar posao?
- Znam. Kako biste vas dvojica mogli uciniti nešto pametno? Narocito kad te sin nagovorio?
Nije pametno, ali je lijepo.
- Jest, sin me nagovorio. Onda je i pametno i lijepo. Da imaš sina, znao bi to.
- Znao bih kako se od gubitaka pravi radost.
- Zar je to malo?
- Nije malo.

Sigurno nece ostati bez icega, kupujuci oduzeta imanja, da bi na njih smjestili rasturenu
sirotinju. Alijagin razbor ce odoljeti i svome i sinovljevom oduševljenju, ali ce šteta biti
velika, jer ce se Hasan postarati da ucini što više ludosti, kad je vec poceo. On sve cini naglo,
u zanosu koji ne traje dugo. Sad je uvjeren da je to jedino što treba da uradi, i dok se ne
zamori, dok mu ne dosadi, a bice to uskoro, natovarice dosta dugova ocu i sebi na vrat.
Nikad nisam imao ništa, i nisam ni zelio da imam, ali je moja seljacka krv sacuvala strah od
rasturanja. To je pocetak bespuca. A ovo je licilo na pijanstvo, kad covjek nema mjere, na
prejak zamah i zapaljenu krv, kad je zaustavljanje teško, na besmisleno oduševljenje koje ne
sagledava posljedice, na Dzemaila koji se uništava. Pa ipak, iza svega, što moj razum nije
mogao da primi, osjecao sam nekakvo obilje vedrine i jedva uhvatljivi razlog za duboku
radost. Zato što je nerazborito, zato štoje smiješno, zato što podsjeca na šalu: hajde da
ucinimo nešto neobicno. Zato što je teško naci objašnjenje.

Otrijeznice se, sigurno, kad sve prodje. i vidjece kako im je plemenitost skupa. Ali ce sve
postati toliko lijepo, da nece imati prilike za kajanje. Bice zaslijepljeni ponosom zbog pohvala
ljudi, koje to ne stoji ni jednog jedinog groša.
A ja sam sve više uvidjao da je vlast tezak i slozen posao. Baktao sam se sa mucnim stvarima,
branio se i napadao, kopao rukama i nogama da se odrzim, zadavac i trpio strah, osjecao kako
sa teškocama i moja moc postaje sve veca, jer više nisam morao da odmjeravam udarce, ali
sam s cudnom sjetom i neobjašnjivom zavišcu mislio na Hasanovo lice, na radost s kojom se
odricao sigurnog oslonca, na nadu koju je probudio u srcima ljudi. Nije mnogo ozbiljno, a
opet lici na nekakvu nesagledanu mogucnost.
Onda se desilo nekoliko vaznih dogadjaja.

(Da sam dokoniji, kao nekad, osjecao bih potrebu i zadovoljstvo da razmišljam o tome kako
su u stvari slicni ostalima, a postali su vazni zato što se ticu odredjenih ljudi, i onda nisu vazni
dogadjaji sami po sebi, vec po zanimanju kojim ih izdvajamo izmedju drugih. Ili nešto slicno.
Ima nekog posebnog uzivanja u tom raspredanju, kao da smo iznad stvari. Sad sam ogrezao u
njima, i stizem samo da ih zabiljezim.)

U Posavini, na dan kad je zakazana prodaja oduzetih imanja, Hasan je naišao na neocekivanu
prepreku. Telal je objavio da ce vezirov covjek, u ime vezira, kupiti sve, a to je bilo isto što i
naredjenje da niko ne ulazi u nadmetanje. Ali to je bila prepreka prema mojim shvatanjima,
prema Hasanovim nije. Ne obaziruci se na vezirovu zelju, kupio je nekoliko imanja, ostalo,