Page 205 - Meša Selimović - Derviš i smrt

raznjezeni i tvrdi, veseli i tuzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se
slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti? Zar bez razloga
puštamo da zivot prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Dzemail, ali
isto tako sigurno? A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno,
znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka cast našoj ludosti!

Zakljucak je prilicno neocekivan, kao što je i cijelo razmišljanje cudno. Ali je zgodno, jer
moze da objasni sve što covjek ucini ili nece da ucini. Ja nisam bolovao od te istorijske i
zavicajne bolesti, buduci da sam vjerom vezan za vjecnu istinu i za široke prostore svijeta.
Njegovo stanovište je usko, ali se nisam sporio s njim, zato što sam imao vaznijih briga, zato
što mi je prijatelj, i zato što sam drzao da je misao doduše raskolnicka ali bezopasna, jer guši
sama sebe. Cak mi je ponešto objasnila ta izmišljena muka, koja je neka vrsta pjesnickog
objašnjenja njegove promašenosti, ili opravdavanje velikog pametnog djeteta, svjesnog da
uzalud traci svoj zivot. U stvari, bogat a pošten, šta je mogao drugo da ucini? Nije sam stekao
bogatstvo, pa ga nije ni poštovao, ali nije zelio ni da ga se liši. Zato je vještacki namještao da
ga zivot zulja, izmišljajuci ove male zanimljive lazi, da bi umirio savjest.

Prevario sam se i u tome, kao i mnogo cemu što se ticalo Hasana.
Opet je prošlo dosta vremena kako nisam ništa zabiljezio. Zivot je postao mucan.

A što je bivao mucniji, sve više sam mislio na Hasanovu sestru. Pamtio sam njen cudni
pogled, i ruku što je odavala tugu. Nije htjela da me pusti u kucu kad sam došao da odbijem
ruzne glasove od sebe. Onda sam joj porucio da bih je zaprosio ako pristaje. Odbila me, bez
objašnjenja. Saznao sam da je zaista trudna. I da iskreno zali za svojim kadijom. Mislio sam
da gleda mojim ocima, ona je, izgleda, našla u njemu što niko nije. Ili je bio njezan prema njoj
koliko je bio surov prema svakom drugom, a ona je znala samo za tu njegovu stranu. Proci ce
je ta udovicka zalost, ali sam se javio prerano. Šteta. Zenidba s njom najbolje bi me odbranila
od optuzbi, a ušao bih u uglednu porodicu koja bi mi postala zaštita. Ali eto, Ajni-efendija mi
je smetao i iz groba.

Moj dobri Hasan je sasvim poludio. Objašnjavam to time što sve moze postati strast što moze
uci u ljudski mozak. To nije nikakvo objašnjenje, ali je jedino. Nekoliko puta je odlazio u
Posavinu, obuzet samo svojom mišlju. Cuo sam da kupuje oduzeta imanja posavskih
pobunjenika. Upitao sam njegovog oca da li je to istina. Starac se smiješio lukavo.

- Istina je, kupujemo. To je dobar posao, prodavace se jevtino.
- Imaš li novac?
- Imam.
- Zašto onda pozajmljuješ?
- Sve ti znaš. Hocu da kupim dosta, zato pozajmljujem. Ovakav posao nisam u zivotu
napravio.
- Uzimaš sirotinjsko?
- Uzimam.

Smijao se veselo, kao dijete. Ovo ce ga podici na noge. I on je pobenavio iz ljubavi prema
sinu. Uzroci su razliciti, ali su posljedice iste. Uništice se.

- Ovo ce dici bolest sa tebe - smijao sam se i ja, veseo kao i on, veseo kako odavno nisam bio.
- Osjecam kako prezdravljam.
- Biceš zdrav i siromašan. Je li to sreca?