Page 16 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Nije trebalo da jurim vjestice te noci po sokacima, nije mi bilo stalo do tuðeg grijeha, ali sam
htio da okrenem misli od brata i od iskusenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se
vratim nespokojan i zatrovan.

U drugim nocima ostajao bih cesto na mjesecini nad rijekom, pustajuci da me polako osvaja
tiho palucanje sjecanja, ili nejasnih zelja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri
mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslucivao makar i nagovjestaj uzburkanosti,
stjesnjavao sam se u cetiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom
molitve. Ima u njima nesto prisno zastitnicko, kao u starim porodicnim stvarima koje su
postale neprijeteci dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju
opasnu misao sto ponekad bez nase volje ozivi u nama, vjerujemo im ne misleci, svoju slabost
stavljamo pod zastitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom
da ih mjerimo vjecnim mjerilima, i stavljajuci ih tako u neravnopravan polozaj, svodimo ih na
neznatne razmjere.

Te noci nisam mogao da ostanem u basci, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a
ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesecina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor,
cvijece je mirisalo prejako, razdrazujuce, pocupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane
samo ckalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeca ninasto, da ostane
gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo
zaustaviti da ne zubori podsmjesljivo, i ptice podaviti po krosnjama i pod strehama da ne
cucore besmisleno, i porusiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi
sokake, zakovati kapije, silom utisati zivot, da ne buja zlo.

Urazumi me, Boze.

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i zivotu. Uplasio sam se. Odakle
ta zelja da nicega ne bude?

Htio sam da uðem u sobu, morao sam da uðem, a nisam mogao. Cudnom snagom zadrzavala
me noc koju sam mrzio, jaca od mene. A kad sam se vec predao, osjetio sam da me utisala.
Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi vaznih, svjetlucavim mrakom
sto je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobicnim sjenkama i oblicima, u mirisima sto su
prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je zivotom sto se sitnim glasicima i
pokretima splice u nesto jako, jace od svega sto bih htio, neodvojivo od mene, isto sto i ja
sam, jos nepronaðen a zeljan, zaboravio sam da je malocas mjesecina bila ledena i da je
mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i
nad svijetom, trag necega u meni, necega sto je moglo biti i sto je bilo, necega sto ce biti ako
ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zastite, sa dignutom ustavom navike i
svijesti i volje. Ili ce iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate zelje, i bice kasno kad
izaðu, nikad vise necu moci misliti da su pomrle ili ukrocene, i nikad vise necu biti ono sto
sam bio. A cinilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog
prinudnog boravka, nisam to cak ni zelio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su
veoma snazne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile. U tom casu nemoci i cekanja, a zelio sam
da potraje, Bog me spasao od opasnog razgraðivanja. Kazem Bog, jer slucaj ne bi mogao biti
tako tacan, tako izracunato predusretljiv, da doðe bas u onom neuhvatljivo malom djelicu
vremena kad su nepoznate snage u meni pocele da rastu, nepoznate, jos neobasjane mojim
unutrasnjim vidjelom, ali nagomilane i upola osloboðene. Poslije, dok sam razgovarao sa
Mula-Jusufom, drago mi je bilo sto se nisu otele, ali sam zalio sto nisam vidio kakve su. Zato
sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naucio da se krijem.