Page 204 - Meša Selimović - Derviš i smrt

djecu, i smjestio ih u svojoj kuci. Otada je postao sasvim drugi covjek, tezak, zamoran,
dosadan. Pricao je o raskopanom zivotu, o zgarištima, nesahranjenim mrtvacima, i narocito o
djeci, pored popaljenih kuca, gladnoj, unezvjerenoj, sa zivim strahom u ocima zbog svega što
su vidjela.
Nestalo je njegove bezbrizne površnosti, podrugljive lakoce, vedrog caskanja, gradjenja
mostova od vazdušastih rijeci. Uznemireno je govorio samo o toj posavskoj nesreci, i to
nekako mucno, bez ranije igrivosti, zamuceno i otezalo.

Stradalnike, koji su lezali pobijeni pod crnom posavskom zemljom, ili su se vukli dalekim
putevima u progonstvo, nazivao je samoubicama i bošnjackim ludama. Naša oduševljenja,
govorio je, isto su toliko opasna koliko i naša nerazumnost. Šta su mislili, ako su išta mislili?
Da ce izaci na kraj s carskom vojskom, kojoj nije potrebna hrabrost ni oduševljenje, jer je
naoruzana i bezobzirna? Ili su se nadali da ce ih ostaviti na miru, kao da iko moze pustiti da se
iskra razgori, ma koliko kuca bila trošna? Zar nam vec nije dosta snage što klade valja i
praznog junaštva iza kojeg ostaje samo pustoš? Zar nerazumni ocevi smiju tako da odredjuju
sudbinu svoje djece, ostavljajuci im u amanet patnju, glad, dugo siromaštvo, strah od svoje
sjenke, kukavicluk kroz pasove, ubošku slavu zrtve?
Ili je govorio sasvim drukcije, da ništa toliko ne unizava kao kukavicko pristajanje i sitnicava
razumnost. Toliko smo podredjeni necijoj tudjoj volji, izvan i iznad svoje, da to postaje naša
kob. Najbolji ljudi, u najboljim svojim casovima, otimaju se iz te nemoci i zavisnosti.
Nepriznavanje slabosti to je vec pobjeda, osvajanje, koje ce jednom, u buducnosti, postati
trajnije i prostranije, i onda to nije pokušaj vec pocetak, nije prkos vec samopoštovanje.

Slušao sam i cekao da ga to prodje, jer znam da su kratkotrajna i njegova oduševljenja i
njegova ogorcenja. Jedna jedina ludost mu je dugotrajna, ljubav prema Dubrovkinji, ali ona je
zaista toliko neobjašnjiva, da je više potreba za ljubavlju nego sama ljubav. On se ne
ostvaruje, ne prepoznaje, ne smješta u odredjen prostor; sve pokušava a ništa ne dovršava,
dopuštajuci da uvijek bude promašen. Promašice i u plemenitosti.
Jednom mi je pokazao bogalja Dzemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u
svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukuci sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenadivao je
svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdacnošcu osmijeha, širokim ramenima, jakim
rukama, stasom kao u pehlivana. Ali cim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema
kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguce gledati bez zaljenja. Obogaljio se sam. U
picu je oštrim nozem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve zile i mišice, pa je i sad,
pijuci, zabadao noz u sasušene patrljke ne dozvoljavajuci nikome da mu pridje, niti je ko
mogao da ga savlada, teška mu je još snaga ostala u rukama - Dzemail je naša prava slika,
bosanska - rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i
smisla.

- Šta smo to onda mi? Lude? Nesrecnici?
- Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juce
smo bili ono što danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na
pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao
rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da
bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i
krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed,
zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi i
se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne
znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se
placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi,