Page 203 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 203

Išao sam muftiji. Sve je bilo kao i onda kad sam spasavao brata, igrajuci pred njim ludu.
               Samo što sam sad smatrao da se ne moram ponizavati, bar ne suviše. Pitao je: koji muselim?
               koji kadija? Ili je pocinjao da prica o carigradskom muli, kao da je njega jedinog poznavao na
               svijetu. A jednom je, kao u najsurovijoj šali, nekom zakašnjelom vezom, izvukao iz sjecanja
               moga brata Haruna, upitavši me da li je pušten iz tvrdjave. Malik je gledao u njega kao u
               riznicu mudrosti. Na kraju me otpuštao nestrpljivim mahanjem zute ruke, i više nisam ni
               dolazio tom jadniku, koji bi bio obicna budala, da nije muftija. Malik je razglasio da me
               muftija ne trpi. Svi su u to povjerovali, jer su tako htjeli.

               Bio sam odlucio da se odrecem ajluka, ali sam morao da odustanem od te lijepe namjere.
               Okruzio sam se povjerljivim ljudima, da ne pipam po mraku, a oni su me obilato uznemiravali
               ruznim glasovima koje su culi ili izmislili. Svi su tako cinili, i sve smo znali jedan o drugome,
               ili smo mislili da znamo. Platio sam Kara-Zaimu da mi javlja što cuje kod muftije. Bog zna ko
               od ovih mojih prisluškuje moje rijeci, za druge!
               Jedino je Mula-Jusuf, koga sam zadrzao uza se, zbog lijepog rukopisa i zbog opreza, cutao i
               mirno radio svoj posao. Vjerujem da mi je vjeran, iz straha. Ali bdijem i nad njim.

               Zivio sam kao u groznici.
               Sve uznemireniji, upustio sam se u rabotu, prilicno ruznu, ali objašnjivu. Trazeci zaštitnike,
               poceo sam da pišem pisma vezirovim doglavnicima, veziru, carskom silahdaru, šaljuci darove
               i tuzbe. Darovi su bili korisni, ali tuzbe dosadne. I znao sam to, ali nisam mogao drukcije, kao
               da sam gubio razbor. Bila su to upozorenja da se stane na put bezbozništvu, zazivanja da se
               spasava ugrozena vjera, vapaji da me ne ostavljaju samog na ovom mjestu toliko vaznom za
               carstvo, i ma koliko da sam osjecao štetnost tih zaklinjanja i proklinjanja, uz koja nisam
               mogao da ponudim ni savezništva, ni mocnija prijateljstva, ni znatnije koristi, pa sam cak
               otkrivao koliko sam sam i nemocan, osjecao sam neopisivo zadovoljstvo da ih šaljem u svijet
               i cekam neko rješenje. Tako opsadeni vojskovodja, koji je ostao bez vojske, šalje pozive i
               ceka pomoc.

               Treba li i reci da mi to nije pomoglo?
               Slomilo je samo šiju predašnjem muselimu, jer je na moju molbu, da se okonca ovo
               bezakonje, stigao valijski defterdar, i, pozvavši muselima na razgovor, otpremio ga pod
               strazom u Travnik, gdje je udavljen.
               Okrivljen sam i za ovu smrt. Za uzvrat, valija me obavezao na poslušnost, koju su mu ovdje
               odavno otkazali. Pristao sam, spasavajuci se.
               Pomišljao sam da sve ostavim i da se povucem, ali sam znao da je kasno. Srušili bi me cim
               bih izašao iza ovoga mazgala.

               (Znam da pricam prebrzo i smušeno, znam koliko preskacem, ali ne mogu drukcije. Sve se
               stislo oko mene, kao obruc, i nemam ni vremena ni strpljenja da pišem polako i pipavo.
               Nisam zurio dok sam bio miran, sad trcim, i sabijam, kao da mi je plamen nad glavom. Ne
               znam ni zašto pišem, licim na usamljenog samrtnika sto okrvavljenim noktom urezuje u
               stijenu znak o sebi.)

               I Hasan se sve više udaljava. U pocetku sam mislio da mu je Mula-Jusuf ispricao o hadzi-
               Sinanudinu, ali sam se uvjerio da je razlog sasvim drugi. Nije ni zbog Dubrovkinje; pobjegla
               je od naše oštre zime, i znao je da ce je proljece vratiti.
               Na nesrecu, svoju i moju, otišao je po neke rodjake u okolini Tuzle, što su u pobuni stradali,
               kao i mnogi drugi. Miralaj Osman-beg dobro je obavio svoj posao, pobio, popalio, sa zemlje
               tjerao, poslao u surgun, i svijet je docekao zimu u velikoj nevolji. Doveo je te rodjake, zene i
   198   199   200   201   202   203   204   205   206   207   208