Page 202 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Srecan sam, ali opet, naivan nisam. Znam da su mi pomogle mnoge slucajnosti, što su se
nanizale na onaj pocetni uzrok, nesrecu brata Haruna. Pa nisu baš ni slucajnosti: udarac mi je
dao snagu, pokrenuo me. Bog je tako htio, ali me ne bi nagradio da sam sjedio s rukama pod
pojasom. A izabrali su baš mene, zato što sam bio pomalo junak, pomalo zrtva, pomalo
narodni covjek, ništa odviše, vec s mjerom prihvatljivom i za narod i za prvake. A pretegnulo
je, izgleda, to što su bili sigurni da ce lako vladati sa mnom i ciniti što budu htjeli.

- Ti opet misliš da ceš ciniti ono što ti budeš htio - rekao mi je Hasan.
- Cinicu ono što mi zakon i savjest nalazu.
- Svako misli da ce nadmudriti sve druge, jer je siguran da samo on nije glup. A tako misliti
zaista je glupo. Onda smo svi glupi.

Nisam se osjetio povrijedjen. Ova oštrina mi je potvrdila da ga muci neki nemir, ne znam
kakav, ali se nadam da je prolazan. Bila bi šteta da potraje duze, šteta i za njega i za mene.
Potreban mi je neozlijedjen, bez tezine i bez gorke misli. Volio bih ga i ovakvog, volio bih ga
ma kakav da je, pogotovu kad sam mu ravan, ali mi je milije da bude moja svijetla strana. On
je neobaveznost, slobodni vjetar, vedro nebo. Ono što ja nisam, ali mi ne smeta. Jedini je
covjek koji ne poštuje moj polozaj, i zali za mnom ranijim, a ja nastojim da budem što slicniji
liku koji on vidi. Ponekad i vjerujem da sam takav. Trazio sam ga, poslije susreta s mrtvim
kadijom, bio mi je neophodan, jedini on, samo sam njega zelio da vidim, samo je on mogao
odagnati moj cudni strah. Vezao sam se za njega, još jednom, zauvijek, i vracacu ga sebi, kad
god to bude potrebno. Ne znam tacno zašto, mozda zato što se ne boji zivota. Ovo mjesto mi
daje sigurnost, ali ce mi darovati i samocu. Što je veca visina, veca je i pustoš. Zato cu cuvati
prijatelja, bice mi vojska i topli zaklon.

Uskoro je ta potreba postala još jaca.
Prihvatio sam se teške duznosti, smatrajuci je štitom i oruzjem u borbi na koju sam bio
prisiljen. Ali nije prošlo mnogo vremena a ja sam morao da se branim. Gromovi, doduše još
nisu udarali, ali se cula zloslutna grmljavina.
Dobivši carski berat, kojim je silahdar Mustafa platio svoju zahvalnost i potvrdio moje zvanje,
odlucio sam da za sve što ucinim, pitam samo svoju savjest. Odmah sam osjetio hladan vjetar
oko sebe. Oni koji su me doveli na ovaj polozaj, odjednom su zacutali kad su vidjeli da ne
popuštam. Ali su se sve cešce poceli javljati glasovi da sam ja kriv za smrt ranijeg kadije.
Uzalud sam trazio ljude koji ih pronose, bilo je kao da lovim vjetar. Da li je neko rekao, kad
se nije potegla nicija odgovornost, ili su znali i ranije, pa im je sad zatrebalo? Mozda me ne bi
ni uzeli da sam bio potpuno cist.

Ne znam da li bih i ja popustio, tvrdoglav kakav sam bio, i siguran zbog visoke zaštite, a ne
znam da li bi i oni više pristali i na kakav sporazum. Poceli smo da se lovimo.
Uznemiravao me i muselim, i bivši i sadašnji. Bivši je sjedio u svome selu, prijetio i slao
pisma u Carigrad. Sadašnji, koji je ranije vec bio na muselimskoj duznosti i znao kako je to
mjesto klimavo, lukavo je puštao da sve ide mimo njega, ne zamjerajuci se nikome ko bi mu
mogao ma cime naškoditi. Saznao sam da je cak obavijestio svoga prethodnika da se skloni
prije nego što je poslao sejmene da ga toboze traze. I niko mu to nije uzimao za zlo.
Od kasabalija sam zazirao. Nešto zato što sam ih prezirao, a više zbog toga što sam dobro
upamtio koliko je u njima zla i rušilackog bijesa. Nisam više umio da razgovaram s tim
ljudima, jer nisam znao ko su, a oni su osjecali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kao stvar.