Page 201 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Ne moze se ovako zivjeti. Idemo jedan drugome iza peta, kao smrt. Zašto me nisi pustio da
umrem?
- Idi u tekiju.

Otišao je, pogruzen.

16.

Toga dana mi cemo reci paklu: Jesi li se napunio?
A pakao ce odgovoriti: Ima li još?

Snijeg, kiša, magle, niski oblaci. Prethodnice zime dugo prijete, a zima ce biti beskonacna,
gotovo do Jurjeva. Mislio sam kako muftija vec unaprijed pati: šest mjeseci strahuje, šest
mjeseci se smrzava. Nisam shvatio zašto ne ode odavdje. Naredio sam da mu se nabave
bukova ili hrastova drva, da se prezidaju odzaci i peci i da se lozi izvana, iz hodnika, i danju i
nocu, a sobe da se kade smrekovim grancicama i anduzom.
I ja sam postao zimogrozljiv. U mojoj i hafiz-Muhamedovoj sobi ugodno pucketa vatra u
zemljanoj peci s crvenim i plavim loncicima. Najmio sam i novog momka, Mustafa ne stize, a
vec je i nepodnošljivo cangrizav, gundja i mumla kao ostarjeli medvjed. A ne podnosim više
hladnu sobu, kao nekad, narocito kad se vratim iz mešceme, pokisao, i najezen, pun vlage kao
podna krpa.

Mnogo se šta promijenilo u mom zivotu, ali sam ranije navike zadrzao. Dopustio sam sebi
malo više ugodnosti, ali zaista malo, i više jednostavnosti u ophodjenju s ljudima, mozda zato
što nisam ugrozen, i što mi kadijska cast i zvanje daju prijatan osjecaj sigurnosti. I moci, koju
ne trazim, ali je vidim cak i u hafiz-Muhamedovu pogledu, kad uvece udjem u njegovu sobu
da ga upitam kako mu je i da li mu štogod treba.
Kadijska duznost mi ne ostavlja mnogo vremena, i vec odavno nisam zavirio u ove zapise. A
kad sam ih se sjetio jedne veceri, gotovo sam posumnjao u svoje pamcenje, procitavši neke
listove. Je li moguce da sam to ja pisao, i da sam zaista tako mislio? Najviše me zacudila
malodušnost. Zar sam toliko mogao sumnjati u boziju pravdu?

U pocetku me iznenadila ponuda varoških prvaka da primim kadijsko zvanje. Nikad nisam
mislio, ni zelio, da to budem. Cak bih mozda i odbio u drugim prilikama, ali mi se tada
ucinilo kao spas. Jer sam se odjednom, poslije svega što se desilo u caršiji, osjetio umoran i
klonuo, neugodno svjestan klopke, koja se ne tice samo mene, i nije od juce. Covjek je suviše
izlozen, i potrebna mu je zaštita.
Zacudo, brzo sam se sazivio s novim polozajem, kao da sam docekao ostvarenje nekog
davnog sna. Mozda je to zlatna ptica iz djetinjih prica, mozda sam potajno, u sebi, cekao
ovakvo povjerenje odavno, oduvijek. Što nisam dopuštao da ta maglovita ceznja postane
jasna, to je zbog toga što sam se sigurno plašio razocarenja ako se ne ostvari, i potiskivao je u
tamni i skriveni prostor duše, kao i sve ostale opasne zelje.

Izdigao sam se iznad straha, iznad obicnosti, a nisam se više cudio. Ko to svoju srecu smatra
nezasluzenom?
Stajao sam na prozoru, prve noci, i posmatrao kasabu, onako kako sam zamišljao silahdara, i
slušajuci uzbunjeni šum krvi, gledao svoju ogromnu sjenku nad dolinom. Odozdo su ljudi,
sitni, okretali oci prema meni.