Page 200 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Docnije sam se sjetio kako mi se ucinila lijepa, ljepša nego i one veceri u velikoj kuci, zbog
ociju blistavih od suza, i zbog izraza lica zanesenog mrznjom. Jedna ruka, uznemirena,
zaboravljena, ispuzala je ispod peševa feredze i zastala na tom bijegu, zbunjena tišinom.
Osjetio sam zelju da podmetnem celo pod tu ruku što je nešto trazila, i da, zatvorenih ociju,
zaboravim na umor i na današnji dan. I da se izmirim s njom. I sa svijetom.
Drzalo me to mutno raspolozenje i kad sam izašao na sokak, u siv kišni dan, prošaran mokrim
pahuljicama snijega, stiješnjen gomilom crnih oblaka, što su poklopili svijet.
Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta špilja.
Kako se lijeci prazno srce, Ishace, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoc?

Hodao sam bez cilja, stajao pred hanom, dugo gledajuci karavan što je tek prispio, i nisam
znao je li dobro ili rdjavo biti putnik, zaustavio se nad Harunovim grobom, i nisam imao ništa
da mu kazem, cak ni to kako se osjeca pobjednik.
Trebalo je da odem u tekiju, da ostanem sam, da vratim snagu. Ali nisam mogao ni na to da se
odlucim.
Tada je naišao Mula-Jusuf, i moje bezvoljnosti je nestalo, kao da se magla digla. Dok je
vazniji dio posla bio preda mnom, nisam mislio o njemu. Sad je izronio, kao iz vode i
neugodno me podsjetio na sebe.

Hasan me trazi, rekao je, i moli da dodjem hadzi-Sinanudinovoj kuci.
I na hadzi-Sinanudina sam zaboravio. Zar je vec kod kuce?
Ispricao je, kratko, više zato što sam ja trazio nego što je sam zelio, kako je jutros Hasan
saznao da je muselim poslao hadzi-Sinanudina pod strazom u vranducki grad, odakle se malo
ko vraca, i sa svojim momcima odjurio prema Vranduku, ali bi uzalud satrli konje da voda
nije odnijela neki most pred gradom, pa su stigli strazu i oteli hadzi-Sinanudina. Sklonili su ga
u jedno selo i poslali po njega cim su culi šta se desilo.
U drugoj prilici i iz drugih usta više bi me zanimala ova prica. Sad sam sumnjicavo posmatrao
mladica. Ucinio mi se hladan i uzdrzan. Govorio je nevoljko, kao da se mene sve to ne tice.

Rekao sam, u srdzbi koju teško savladavam pred njim:

- Ne volim kako me gledaš, ne volim kako mi govoriš.
- Kako gledam? Kako govorim?
- Drziš se na odstojanju. I mene drziš na odstojanju. Dobro bi bilo da zaboraviš ono što znaš.
- Zaboravio sam. Ne tice me se.
- Ne tako! Tice te se, ali treba da zaboraviš. Sve što sam ucinio, nije samo moje.

Iznenadio me odgovorom i natjerao da se ponovo naoruzam opreznošcu i cvrstinom, koja me
malocas bila napustila.

- Pusti me da odem iz tekije - rekao je naglo, ne iznoseci molbu vec zahtjev. - Dok me budeš
gledao, stalno cu te podsjecati na mogucu izdaju.
- Podsjecaceš me i na bol koji si mi nanio.
- Utoliko gore. Pusti me da odem, da zaboravimo jedan drugoga. Da se oslobodimo straha.
- Bojiš me se?
- Bojim. Kao i ti mene.
- Ne mogu da te pustim. Vezani smo istim lancem.
- Upropasticeš i svoj i moj zivot.
- Idi u tekiju.